„Uvijek čujemo kako je molitva dobra, a i prema Konstitucijama moramo je imati toliko sati, no ne razjašnjava nam se više od onoga što same možemo, a o Gospodnjim učincima u duši malo se kaže.“ (1 M 2, 7) U ovomu se jasno očituje poveznica molitve i novoga života. Nov život jest život koji Bog čini u nama; on je Gospodnji učinak u duši.
Značajna povijesna činjenica, iz koje se dobro razabire teologija molitve kod svete Terezije, jest da usporedno s ulaskom u novi život, do Terezije stižu Augustinove Ispovijesti, događaj za koji drži da je sam „Gospodin zapovjedio, jer ih nisam iskala niti sam ih ranije vidjela. Ja sam jako privržena svetom Augustinu […] zato što je bio grješnik.“ I nastavlja: „Kod svetaca koje je Gospodin, pošto su bili takvi, vratio k sebi, nalazila sam puno utjehe, misleći da ću kod njih pronaći pomoć i, kao što je Gospodin oprostio njima, da bi to mogao učiniti i meni. Međutim, jedna me je stvar obeshrabrivala, kako sam rekla, a to je da njih Gospodin bijaše pozvao samo jedanput, i nisu ponovno padali, a kod mene to bijaše toliko puta da me je to mučilo. No razmišljajući o ljubavi kojom me je ljubio, ponovno bih se ohrabrila, jer u njegovo milosrđe nikada nisam gubila pouzdanje, a u sebe jesam puno puta.“
Iako je živjela moralno ispravno, Terezija se prepoznaje u Augustinovim Ispovijestima. „Kako sam počela čitati Ispovijesti, čini mi se da sam sebe vidjela tamo. Često sam se počela preporučivati ovomu slavnom svecu. Kada sam stigla do njegova obraćenja i pročitala kako je čuo onaj glas u vrtu (Ispovijesti, knj. VIII., pogl. 12.) učini mi se da ga je Gospodin uputio upravo meni, tako je to osjetilo moje srce.“ (Moj život, 9, 8.) Ta činjenica jasno pokazuje da za Tereziju grijeh nije samo moralna kategorija. Daleko i od najmanjega legalističkog stava prema grijehu, ona će jasno reći „kako nam veća šteta može doći od jednoga lakog grijeha negoli od cijeloga pakla skupa“ (Moj život, 25, 19.). Stoga se čitav dinamizam molitve i čitav kršćanski život temelji na obraćenju, stvarnosti koja je ključna i u najvećim stupnjevima mističnih iskustava: „Nema tako uzvišena stanja u molitvi da mnogo puta ne bi bilo potrebno vratiti se na početak. Promatranje grijeha i vlastite samospoznaje na ovomu putu molitve jest kruh s kojim se moraju jesti sva jela.” (Moj život, 13, 15.) Ukratko: obraćenje je proces koji traje cijeli život.
Ovim dolazimo do pitanja odnosa molitve i istine. Molitva za Tereziju nije isto što i puno riječi, „jer ako koja ne pazi na to s kim razgovara i što traži, te na to tko je onaj koji traži i od koga traži, ja to ne nazivam molitvom, ma koliko micala usnama“ (1 M 1, 7).
Terezijina molitva jest po strukturi osobna. Ona je susret “dvaju tko” (dos quienes): tko Boga i tko čovjeka. Zato je ključno – piše Terezija sestrama San Josea u Avili – “da pogledate s kim razgovarate i tko ste vi” (Put k savršenosti, 22, 1.). Ovo jasno pokazuje da prava molitva zahtjeva biti u istini: u istini o Bogu koja je objavljena u Isusu Kristu, te u istini o sebi samima, svojoj povijesti, često obilježenoj trpljenjima, grijesima… Bog koji se objavljuje u Isusu Kristu “istina je sama po sebi. Bez početka je i bez kraja, pa sve ostale istine ovise o toj istini, kao i sve ostale ljubavi o toj ljubavi te sve ostale veličine o toj veličini” (Moj život, 40, 4.). Iz ovoga je razvidno da biti u istini ovisi o odnosu s Bogom. Drugim riječima, što smo više jedno-s-Bogom, više razumijemo sebe, svoju povijest. Uz ovo je povezana „vrlo odlučna odlučnost“ – kako je Terezija naziva – potrebna da se čovjek odupre svemu što ga odvaja od Boga, posebno od đavla i zavodljivosti svijeta, kako bi mogao biti u savršenoj intimnosti s Bogom. „Znam reći da je to jedan od najmučnijih života što mi se čini da se može zamisliti; niti sam uživala Boga niti sam imala zadovoljstva u svijetu. Kad bih se našla u zadovoljstvima ovoga svijeta, čim bih se sjetila koliko dugujem Bogu, bijaše mi mučno. Kad bih bivala s Bogom, uznemirivale su me sklonosti prema svijetu. To je tako mučan rat, da ne znam kako sam ga mjesec dana mogla podnositi, a kamoli tolike godine. Ipak jasno vidim veliko milosrđe što mi ga je udijelio Gospodin: kada sam se već trebala baviti svijetom, da imam srčanosti baviti se molitvom.“ (Moj život, 8, 2.)
Izvor: karmel.hr
Foto: Danilo Krnjaić
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar