Svi znamo (makar u podsvjesti, ako to sebi ne želimo priznati) da nam Bog uvijek oprašta. Znamo često govoriti da nas opominje raznim kušnjama, lošim situacijama koje nam se događaju. Nije li to kontradiktorno, ako znamo da nam je ostavio mogućnost, sakrament ispovjedi kao priliku, šansu da se „očistimo“?!
Problem je što MI ne možemo oprostiti. A bez praštanja, nepravdu i zlo što su nam naneseni samo čuvamo u sebi. Bivamo ogorčeni, tužni, nezadovoljni. Nagomilavanje i potiskivanje ne vode ka rješenju. Na taj način vezani smo uz prošlost sve dok ne oprostimo. Kod mnogih se javlja i želja za osvetom.
Mnogi od nas misle da su oprostili, a zapravo nisu. Čujemo izjave – „Vrijeme će učiniti svoje, zaboravit će se sve.“ Ne … Vrijeme može samo produljiti agoniju. Što duže zadržavamo u sebi ogorčenost, ljutnju, bijes – lošije se osjećamo. Vrijeme ne liječi sve. Razgovor, zajedničko rješavanje problema i potpuni oprost, čitavim bićem – e, to će nam „skinuti kamen sa srca“. Za oprost je često potrebno više vremena. On se događa kada smo mi spremni na njega (duševno, psihički), a ne kada odlučimo oprostiti.
Da bismo mogli oprostiti drugima, prvo trebamo shvatiti da je Bog milosrdan, da je Ljubav, da On uvijek prašta. On nam je najbolji primjer milosrđa i praštanja. Pa ako on može svima nama, tolikim grešnicima opraštati, tko smo mi da sudimo drugima?! A zatim znati oprostiti samom sebi. Što smo grešni, slabi, malovjerni. I to nas često koči u popravljanju odnosa sa drugima. Nepraštanje dovodi do ogorčenosti, koju često „vučemo“ sa različitih životnih polja – još od djetinjstva od svoje obitelji; prijatelja i kolega, partnera. Jer, svaka osoba koja nam uđe u život nas oblikuje, mijenja. Bitno je da ono dobro primimo, a loše odbacimo.
Isus nas potiče na ljubav u zajednici, na milosrđe, podsjeća nas na to da smo svi grešnici. Isus je svima davao i daje mogućnost da se pokaju. „Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima“ (Lk 6,31). „Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se“ (Lk 6,37). Isus nam je rekao da svome bratu oprostimo ne do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam. A isto tako smo dužni opominjati druge kada pogriješe.
U jednom duhovnom razgovoru oko oprosta i ogorčenosti dobila sam divne savjete. Bog daje da kiša pada i pravednicima i nepravednicima. On je svjetlo svijeta! Ako Bog daje da sunce sija i nad zlima i nad dobrima, tko smo mi da sudimo i ne opraštamo?! Jer kad osuđujemo druge ljude, ne donosimo sud o njima, nego o sebi. Ako želiš sreću na trenutak – osveti se. Ako ju želiš trajno – oprosti.
Piše: Jelena Pinter
Photo: www.pixbay.com
Dodajte komentar