Sedim u crkvi, prije mise pored mladog bračnog para sa jednogodišnjom, plavokosom djevojčicom. U očima roditelja vidim zrelo vjersko opredijeljenje i posvećenost. Djevojčica je slatka, bistrog pogleda ali nemirna, u istraživanju i otkrivanju svijeta kakav je svojstven jednogodišnjacima. Viče u pravilnim razmacima i osluškuje kako se njen glas odbija od zidova crkve. Migolji se iz roditeljskog zagrljaja tako da je stavljaju na pod, da se igra sa sveskom koju cepa i ubrzo napušta. Puzi prema klupama i uporno se penje na njih svojim malim nožicama, rizikujući da propadne između klupa ili se udari. Majka je strpljivo uzima k sebi i na kratko je doji ne bi li se smirila. Kasnije je posebnim, velikim šalom pripija uz sebe – da bi uz toplinu majčinog tijela malo „otpočinula“. To ne traje dugo. Dok čitač čita prvo čitanje, djevojčica vriska tako da se pola teksta ne čuje.Blago joj stavljaju prste na male usne ali ne vrijedi, Majka odlazi s njom van dvorane, u hol i vraća se – na kratko se primirila. Par minuta kasnije, puzi ka ispovjedaonici i udara ručicama u nju. Majka i otac je s ljubavlju gledaju i vraćaju k sebi.
Ova tako realna slika me potaknula na razmišljanje u dva pravca:
– kako nas Otac naš Nebeski odgaja u ljubavi i strpljivosti dok „pužemo“, „vičemo“, „migoljimo se“, „igramo se“, „odlazimo“ i „nemirni smo“. Dok ne razumijemo što nam neko drugi govori i nismo svijesni kako naše ponašanje utiče na druge. Bog je strpljiv, i pazi, pridiže, i čuva, prigrli, i umiri jer…treba sačekati da to „dijete“ odraste“ u punini svoje zrelosti.
– Tko je roditelj, dobro shvata ovu situaciju, životnu i živu. Svi smo nerazumni kada smo u ranoj djeöijoj dobi, hoćemo puno i radimo kako umemo. No svima nam trebaju majke, i očevi, roditelji da rode dijete, da ga vode i ljube, strpljivo, kao Bog jer tek onda će ono uzrasti do čovjeka, vjernika, majke, oca, svećenika i časne sestre i omogućiti Crkvi da i dalje bude „na putu“, ka Nebeskoj domovini.
Piše: prof.dr.med.Robert Semnic
Photo: prof.dr.med.Robert Semnic
Dodajte komentar