PRIPRAVIMO SE PRIMITI ISUSA
Psalam 122 što ga čitamo na današnjoj misi, pjesma je hodočasnika koji se približavao Jeruzalemu: „Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u Dom Gospodnji! Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.“[1] Ova je radost također slika Došašća u kojem je svaki dan korak bliže rođenju našega Otkupitelja. Osim toga, slika je to radosti što je osjeća naše srce kada prilazi svetoj pričesti potpuno spremno. Kako se približava trenutak u kojem primamo Gospodina, neizbježno je da se uza svu radost osjećamo nedostojnima. Odlučili smo se na taj čin zato što je Gospodin – htijući u prilikama kruha i vina ostati uz nas – pokazao da želi biti hrana slabima i bolesnima. Nije želio biti nagrada jakima, već pomoć slabima. A svi smo mi slabi i – na neki način – bolesni. Da bismo primili Isusa, i najbolja naša priprava čini nam se nedostatnom, a sva brižnost nedovoljnom. Sveti Ivan Zlatousti ovako potiče svoje vjernike da bi se dostojno pripravili za primanje svete pričesti: „Nije li, možda, besmisleno toliko brinuti o stvarima tijela, danima prije blagdana pripremati prekrasnu odjeću, ukrašavati se i sjajiti na sve moguće načine, a zauzvrat ne voditi nikakvu brigu o svojoj duši, zapuštenoj, prljavoj i istrošenoj glađu?“[2] Ako ponekad osjećamo bezvoljnost i klonulost, ne ćemo se zbog toga odreći pričesti. Nastojat ćemo izići iz toga stanja snažeći svoju vjeru, nadu i ljubav. Ako je, pak, tome uzrok mlakost našega duha i lijeno privikavanje postupanja po navici, na nama je da se trgnemo. Ne smijemo, međutim, pobrkati stanje našega zamora s stanjem duhovne osrednjosti, mlakosti koju smo nesvjesno prihvatili kao lošu naviku i koja na nešu štetu dan za danom ojačava, jer to su dvije sasvim različite stvari. Pada u mlakost onaj koji se dovoljno ne pripravlja i koji se, koliko je u njegovoj moći, ne zalaže kako bi uklonio rastresenost kada Isus dolazi u njegovo srce. Mlak je onaj koji pristupa pričesti baveći se drugim mislima i pitanjima. Mlak je i onaj koji ne pridaje važnost sakramentu koji prima. Dostojno primiti tijelo Gospodinovo uvijek je prilika da nas prožme ljubav. „Netko će reći: Ne pričešćujem se često jer ne osjećam ljubav prema Bogu… Jer si hladan, udaljavaš se od vatre. Što si hladniji, moraš češće pristupati euharistiji ako doista želiš ljubiti Isusa Krista. „Iako mlak“, piše sveti Bonaventura, „pristupaj euharistiji s velikim pouzdanjem u Božje milosrđe: toliko je veća potreba za liječnikom što smo više bolesni.“[3]
Misleći o Gospodinu koji nas čeka, možemo iz dubine naše duše pjevati ispunjeni radošću: „Obradovah se kad mi rekoše: „Hajdemo u Dom Gospodnji!“ Gospodin je zadovoljan ako nas vidi da se zalažemo kako bismo bili dostojni primiti ga. Upitajmo se kako se nastojimo pripraviti za svetu misu, odbacujemo li rastresenost i izbjegavamo li moć navike, tako da naša zahvala nakon mise bude potpuno ispunjena ljubavlju i da ostanemo sjedinjeni s Kristom cijeli dan.
Evanđelje svete mise[4] donosi nam riječi jednog poganina – stotnika u rimskoj vojsci. Ove je riječi još od prvih dana prihvatila misna liturgija i njima su se kršćani svih vremena služili kako bi se neposredno pripravili za pričest: „Domine, non sum dignus – Gospodine, nisam dostojan.“ Naime, židovski gradski oci molili su Isusa da utješi ovoga stotnika te da izliječi njegovog umirućeg slugu koji mu je bio jako privržen.[5] Željeli su ugoditi Rimljaninu, budući da im je on bio sagradio sinagogu. Kad je Isus došao blizu kuće, stotnik je izrekao riječi koje odjekuju još danas u svakoj misi: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo riječ i izliječen će biti sluga moj.“ Jedna Isusova riječ ozdravljuje, pročišćava, tješi i ispunja nadom.
Stotnik je čovjek duboke poniznosti, velikodušan, osjećajan i ima visoko mišljenje o Isusu. Budući da je poganin, ne usuđuje se izravno obratiti Gospodinu, već šalje druge koje drži dostojnima, da se zauzmu za njega. „Bila je upravo ta poniznost“, komentira sv. Augustin, „prolaz kroz koji je Gospodin ušao da bi ovladao potpuno onim čime je već vladao.“[6] U duši rimskog stotnika spajaju se vjera, poniznost i osjećajnost. Zbog toga nam Crkva predlaže isti primjer i iste riječi kao pripravu za primanje Isusa kad dođe k nama u svetoj pričesti: „Gospodine, nisam dostojan…“
Crkva nas poziva ne samo da ponavljamo te riječi već i da slijedimo isto raspoloženje vjere, poniznosti i obzirnosti. „Želimo reći njemu da primamo ovaj njegov nezasluženi i jedinstveni posjet, umnožen diljem cijeloga svijeta, tako da dolazi do nas, do svakoga od nas. Želimo reći njemu da smo zadivljeni tolikom dobrotom i da smo je nedostojni. Sretni smo što se ta dobrota proširila na nas i na cijeli svijet. Želimo mu reći da uz takvo čudo ne možemo ostati ravnodušni niti nepovjerljivi jer to čuda stavlja u naša srca oduševljenje i radost koja nikada ne bi trebala uzmanjkati pravim vjernicima.[7] Promatrajmo i divimo se kako je taj rimski stotnik iz Kafarnauma dvostruko ostao povezan uz sakrament euharistije: riječima koje svećenik i vjernici govore na misi prije pričesti i time što je baš u toj sinagogi u Kafarnaumu, koju je on sagradio, Isus po prvi put rekao da ćemo hgraneći se njegovim tijelom, imati u sebi život. „Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će u vjeke.“ A sveti Ivan još dodaje: „To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu.“[8]
Pripraviti se na primanje Isusa u svetoj pričesti znači u prvom redu primiti ga u stanju milosti. Napravio bi veliku uvrjedu i svetogrđe tko bi se pričestio u smrtnom, teškom grijehu. Ne smijemo se nikada približiti stolu Gospodnjem ako smo u sumnji da smo počinili teški grijeh mislima, riječima ili djelima. „S toga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje“, kaže sv.Pavao i nastavlja: „Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.“[9] „Onaj koji se ćeli pričestiti, neka se sjeti propisa: Neka se svatko ispita (1 Kor 11,28). praksa Crkve ukazuje na važnost ovog ispitivanja savjesti, kako nitko, svjestan smrtnoga grijeha, koliko god se smatrao skrušenim, ne bi pristupio svetoj euharistiji, a da se nije sakramentalno ispovijedio.“[10] Dioništvo u blagodatima euharistije ovisi o kakvoći unutarnjeg raspoloženja, budući da se sakramenti, ma koliko djelovali ex opere operato (sami po sebi), stvaraju bolji učinak što su savršenija stanja u kojima se primaju.“[11] Odatle nužnost brižljive priprave duše i tijela: želje za pročišćavanjem, za pažljivim pristupanjem ovom svetom sakramentu, želje da ga se primi s najvećom mogućom pobožnošću. Vrlo se dobro pripravljamo kada se borimo da živimo svoj dan u Božjoj prisutnosti i nastojimo što bolje izvršavati svoje svakodnevne obveze, a kada učinimo pogrešku, tražimo oproštenje od Gospodina; ispunjavajući dan zahvaljivanjem Bogu i duhovnim pričestima. Tako će nam postati uobičajeno da u radu, obiteljskom životu, odmoru i u bilo kojoj djelatnosti okrećemo srce Gospodinu. Uz ova unutarnja raspoloženja, i kao nužna očitovanja, iskazuju se i tjelesna raspoloženja: post propisan od Crkve, urednost, način odijevanja, sve su to znakovi poštovanja. Završavajući svoju molitvu, razmislimo kako je Marija primila Isusa poslije anđelova navještenja. Zamolimo je da nas nauči pričestiti se „onom čistoćom, poniznošću i pobožnošću“ kojim ga je ona primila u svoje blagoslovljeno krilo, „duhom i gorljivošću svetaca“, iako se osjećamo nedostojnima i nezasluženima.
[1] Ps 122,1-2
[2] SVETI IVAN ZLATOUSTI, Homilija 6.
[3] SVETI LAFONZ LIGUORI, Kako ćemo ljubiti Isusa Krista, II,14.
[4] Mt 8,5-11.
[5] Usp. Lk 7,1-10.
[6] SVETI AUGUSTIN, Govori, 6.
[7] PAVAO VI., Homilija, 25.svibnja 1967.
[8] Iv 6,58-59
[9] 1 Kor 11,27-29
[10] PAVAO VI., Uputa Eucharisticum mysterium, 37.
[11] SVETI PIO X.,Dekret Sacra Tridentina Synodus, 20. prosinca 1905.
Preuzeto: FRANCISCO FERNANDEZ-CARVAJAL, Razgovarati s Bogom, Zagreb,Verbum, 2010.
Photo: tradicionalnamisa.com
Dodajte komentar