U našim krajevima kaže se za ovu svetkovinu jednostavno Velika Gospa ili Velika Gospojina. Ovo zadnje i ne samo među pravoslavnima, nego i među katolicima. Tako ćemo naći i u kalendarima, crkvenima i onim svjetovnim, koji hvale vrijedno stave i crkveni.
Puno je toga sadržano u ove dvije riječi: Velika Gospa. Baš kao što i inače u životu biva. Volimo kad netko u malo riječi i jednostavno kaže poruku koju želi prenijeti ljudima oko sebe. Časteći Veliku Gospu dajemo poruku sebi i onima oko nas. Jedni drugima. Pokušat ćemo reći nešto o ovim dvjema riječima, ili bolje reći o događaju Velike Gospe. Koje Gospe? Jedne. Naše Gospe. Gdje? Bilo gdje se slavi u zajednici ili u srcu vjernika na radnome mjestu, npr. Svejedno je. Bitno je da svatko slavi na sebi primjeren i moguć način u datome danu i inače.
Zašto manje ili više masovna okupljanja vjernika na svetkovinama Velike Gospe u njezinim mnogobrojnim svetištima kod nas i u svijetu? Zašto, također i u puno manjim okupljanjima po župnim i redovničkim crkvama i kapelama na ovu svetkovinu i inače na njezine blagdane, čak višeljudnijim nego Danom Gospodnjim, nedjeljom?
Volimo imati majku. Volimo imati zemaljsku majku, k tome još volimo imati i nebesku majku. Majka znači toplina, majka znači briga koju osjećaš od nje za sebe. Uvijek. Danju i noću, kada si blizu nje i kada si daleko. Tko bi mogao tek tako opisatu majku?! Gospa, Gospođa? Nismo navikli koristiti riječ Gospođa za našu Gospu, možda i jesmo jer ako smo se susreli s opisima Marijinih ukazanja npr. u Lurdu i Fatima, u prijevodima smo se susreli i s ovom riječu: Gospođa.
Volimo li zemaljsku gospođu? Kako koju! Ona koja se pravi gospođa, nju ne. Ona koja je uistinu gospođa, nju da. Koja je to žena uistinu gospođa? Ona koja kao gospođa drži do sebe, a barem toliko i još više drži do drugoga. Do čovjeka u potrebi. Doživio sam takve gospođe. Velike gospođe, koje to nisu samo po šminki. Zapravo nisu je ni koristile. Koje nisu gospođe po frizuri. Zapravo nisu frizuru niti „stavljale“ kod frizera… Ovo su gospođe koje su bile i jesu tu kad mi je potrebna pomoć. Koje su bile spremne ostaviti svoj posao i priteći mi u pomoć, ili mi pomoći odmah nakon svog odgovornog posla. Ako je trebalo do u noć. Ili zorom. Čim su ugrabile prvu priliku. To su tek prave ovozemaljske gospođe, s okusom one nebeske Velike Gospođe. Spremne pomoći, spremne biti za drugoga.
Velika Gospođa ili Velika Gospa je velika jer je tu bila i ostala za nas, za čovjeka. Sve što je imala i što ima daje čovjeku: svoga sina Isusa Krista. Budući da je bila zemaljska kćer, sestra (u duhu sigurno), zaručnica, supruga, majka… na zemlji, nije to prestala biti niti na nebu. Ona je samo zakoraknula sa zamlje na nebo. Nije imala nikakvoga grijeha pa može bez ikakve pristranosti biti sve ovo onome kojemu je to potrebno.
Okupljamo se oko svoje Nebeske Majke i naše Velike Gospe, jer rado imamo i nebesku majku. Okupljaju se oko nje roditelji koji imaju i koji (još) nemaju ovozemaljskog potomstva. I oni koji žele imati još djece. Oni koji su mogli imati, a nemaju više potomstva. Koji su se potomstva „oslobodili“, a sada se kaju i žao im je. I oni koji imaju na zemlji duhovno potomstvo. Tu su i oni samci koji žele svoju samost učiniti plodnom dobrotom i dobrom. Bogom!
Okupljaju se oko Marije one djevojčice i djevojke, supruge i majke čija su braća, mladići, supruzi i djedovi, očevi daleko. Ili su prešlu s ovoga svijeta. Ovdje su oko Gospe oni koji slute bolno razilaženje. U Velikoj Gospi nalaze utjehu i snagu. Smisao čekanja i nadanja. Smisao povjerenja. Opraštanja. Novog početka. Obnove ljubavi i vjernosti.
Okupljaju se oko Velike Gospe oni mladići i djevojke koji joj se mole za zagovor da nađu poštene djevojke i supruge, mladiće i muževe. Veliku Gospu trebaju oni koji bi rado imali zemaljsku sestru, jednu ili još koju, i možda su ih i imali ili mogli imati, ili su ih imali na putu da se rodi, a ipak se „zaslugom“ ljudi nisu rodile. Sestre ili braća svejedno. U Gospi nalaze sestru u vjeru, kako je Karmel voli zvati. Slično kao što nam zemaljski brat ili sestra može biti primjer i podrška blizinom na zemlji, može nam Gospa biti sve to i još više na jedan izvrsniji način, jer nam je sestra u hodu vjere i života.
Nalaze je sinovi kćeri koji više nemaju na zemlji majku. Koji poput sv. Terezije Avilske ili sv. Terezije od Djeteta Isusa odlučuju uzeti Gospu za majku, sada kada nemaju žive ili blize majke na zemlji ili ih nisu niti upoznali. A tek oni kojima je majka živa, a ne poznaju je…
Nalaze Gospu za pomoćnicu i ukazivateljicu Kristovog puta oni koji se bore oko svoga još neostvarenoga duhovnoga poziva ili oni koji su se već odazvali i idu putem svećeništva i(li) redovništva, ili su u njemu već duboko zaorali ali im je potrebna pomoć do konačnog popunog ostvarenja svoga Božjega poziva. Koji žele boli koj isvoj poziv ili zvanje ostvariti u potpunosti, ne djelomično, površno.
Gospu kao svoju nalaze i oni u velikim dvojbama i neodlučnostima. Jer je i ona dvojila, dok joj Bog preko arkanđela nije pomogao. Gospa je tu i za one koji se na putevima, i u izbjeglištvima i seljenjima, jer je i sama s malim Isusom i sv. Josipom bila prognana i selila, da bi se zatim vratila. Za one koji nemaju krova nad glavom.
Tu je Gospa i za one koji osjećaju da treba nešto učiniti, a ona im svojim zagovorom daje odvažnost za to. Blizu je i svima koji trpe izuzetne boli zbog svojih najmilijih. I ona je bila u sličnoj situaciji, u tjeskobi neznanja gdje joj je sin, ili u njegovoj muci, pa ih razumije i pomaže svojim zagovorom kod Gospodina.
Ona, Velika Gospa koja je prava pravcata gospođa, opredjeljena za drugoga, ne za sebe. Molimo da sve žene budu gospođe na Gospin način, a muškarci da se nadahnjuju na Marijinoj odvažnosti i hrabrosti i da na takav način budu gospoda, slična svome učitalju Gospodinu Kristu, onom koji se žrtvovao, a otac ga je utješio i nije ga napustio, nego ga je uskrisio. I da budu veliki u pripadnosti Bogu i Gospi.
Piše: o. Zlatko Pletikosić OCD, prior karmelićanskog samostana u Splitu
Foto: pixabay.com
Dodajte komentar