Riječi Isusove koje prethode sablažnjavanju većine dotadašnjih učenika govore o kruhu života: Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Jaz između Isusa i onih koji su ga u tom trenutku slušali se sve više produbljuje te Isus pita: Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?
Njegove riječi kojima je svjedočio da je sišao s neba kako bi bio božanska hrana čovječanstvu, djelovale su oporo, nerazumljivo i sablažnjivo ušima mnogih koji su se pitali kako mogu jesti njegovo tijelo. Da su vjerovali u njegovo božanstvo, onda bi se, istina, pitali kako će to biti, ali ne bi u nevjerici odbacili sve što je govorio i činio. Ovako su se sablaznili jer su Boga poimali i o njemu razmišljali na ljudski način, polazeći od sebe i od svojih ljudskih predodžbi o Bogu. U ime toga su odbacili Boga koji je sišao s neba i koji se utjelovio da bi bio hrana ljudima, jer im se to činilo preljudskim i preniskim, dok nisu shvatili da su upravo njihova ‘uzvišena’ poimanja Boga preljudska, te da ih Bog može nadići u svojoj svemoći i dobroti prema čovjeku.
Očito da im je njegova besjeda bila pretvrda slično izjavi Pavla Korinćanima: uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. Njihovo mrmljanje podsjeća na mrmljanje Izraela u pustinji- da ih je Bog ostavio u njihovim potrebama. I mi smo uvijek u iskušenju da nas je Bog napustio, da nije vjeran, da nas ne tretira pravedno. Evanđelje nas sablažnjava jer Božji putevi nisu naši putevi, jer mislimo da se svijet spašava snagom a ne slabošću, jer je po nama Sin Božji trebao biti rođen u palace a ne u štali. Mi bismo radije birali mač ili novac da bi ostvarili mogućnost sile a ne križ.
Na žalost danas imamo gotovo istovjetnu situaciju. Mnogo je onih kojima je ovakva slika Boga koji ljubi čovjeka do mjere da se sam ponižava i utjelovljuje da bi bio Spasitelj ljudskoga roda neprihvatljiva. Oni ne prihvaćaju takvo svjedočanstvo o Bogu, koje je Bog dao sam o sebi i pokazao ljudima, već se prema tome odnose hladno i rezervirano. S druge pak strane o Bogu imaju svoja ljudska mišljenja, te su Boga stavili na neko mjesto u svome životu koje su mu oni pronašli svojim, najčešće ispraznim, umovanjima. Ujedno valja reći da je među takvima i mnogo onih koji se zovu kršćanima i vjernicima. Za njih vrijedi ona Isusova kad reče da je ‘od početka znao koji su oni što ne vjeruju’, no oni u svojoj polovičnosti i mlakosti ne dolaze do one jasnoće do koje je Isus doveo takve svojom raspravom. On i danas hoće biti Bog koji sablažnjava, to jest odvraća od sebe one koji se formalno zovu kršćanima, a žive isključivo po svome. Na žalost, njih može teško ‘sablazniti’ svojim naukom, jer ga inače ne slušaju i ne prate, te ih ne zanima ono što on govori. No svejedno ne izjašnjavaju se i ne prestaju formalno zvati se kršćanima, premda nisu oduševljeni njegovom riječju i naukom, niti im je stalo slijediti ga i naviještati drugima. Kako je očito, ne daju se sablazniti njegovim riječima da bi otvoreno rekli da mu ne vjeruju, ali zato žive mlako i sablažnjivo bez straha Božjega.
Sablažnjavamo se jer je cijena visoka. Ako nas Bog poziva da jedemo Njegovo tijelo i pijemo Njegovu krv onda to uključuje i učešće u Njeogovoj smrti. Prvi kršćani su to itekako osjetili u progonima. Crkva je uvijek u iskušenju da “kroji” poruku Evanđelja prema vrijednostima svijeta. Napredak i sofisticiranost mogu postati sami sebi dostatni. Križ će uvijek biti tačka spoticanja osim za one koji su spašeni. Crkva mora govoriti u Ime Krista a protiv destruktivnih vjerovanja i ponašanja koje svijet smatra atraktivnim. Tijelo – koje ne vrijedi se kao i u ostalim dijelovima Novog zavjeta koristi u kontekstu svjetskog a u odnosu prema Božijem. No postoji prividni konflikt u upotrebi riječi tijelo jer Isus kaže: Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju…Dakle tijelo ima pozitivnu konotaciju i blagoslov kad je povezano sa Isusom a negativnu kad pripada svijetu.
Onima koji mu vjeruju i idu za njim, svjetlo na putu i poticaj mogu biti riječi svetoga Petra: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji. Dopustimo stoga Gospodinu da nas osvoji na neponovljiv način i da nas učini pravim i uvjerenim učenicima koji žive od njegove riječi i presvetoga Tijela, te se ne sablažnjavaju nad onim što on govori, već nastoje svoje ponašanje i djelovanje uskladiti s njime, s nadom da će riječi života vječnoga koje dolaze od njega i u nama izvršiti svoj učinak.
Izvori: dr. Ivan Bodrožić – vjeraidjela.com, sermonwriter.com
Slika: pixabay (uz obradu autora)
Dodajte komentar