Vjera Meditacije Tvrda besjeda (Iv 6, 60-69)
Meditacije

Tvrda besjeda (Iv 6, 60-69)

Riječi Isusove koje prethode sablažnjavanju većine dotadašnjih učenika govore o kruhu života: Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Jaz između Isusa i onih koji su ga u tom trenutku slušali se sve više produbljuje te Isus pitaZar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?

Njegove riječi kojima je svjedočio da je sišao s neba kako bi bio božanska hrana čovječanstvu, djelovale su oporo, nerazumljivo i sablažnjivo ušima mnogih koji su se pitali kako mogu jesti njegovo tijelo. Da su vjerovali u njegovo božanstvo, onda bi se, istina, pitali kako će to biti, ali ne bi u nevjerici odbacili sve što je govorio i činio. Ovako su se sablaznili jer su Boga poimali i o njemu razmišljali na ljudski način, polazeći od sebe i od svojih ljudskih predodžbi o Bogu. U ime toga su odbacili Boga koji je sišao s neba i koji se utjelovio da bi bio hrana ljudima, jer im se to činilo preljudskim i preniskim, dok nisu shvatili da su upravo njihova ‘uzvišena’ poimanja Boga preljudska, te da ih Bog može nadići u svojoj svemoći i dobroti prema čovjeku.

Očito da im je njegova besjeda bila pretvrda slično izjavi Pavla Korinćanima: uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. Njihovo mrmljanje podsjeća na mrmljanje Izraela u pustinji- da ih je Bog ostavio u njihovim potrebama. I mi smo uvijek u iskušenju da nas je Bog napustio, da nije vjeran, da nas ne tretira pravedno. Evanđelje nas sablažnjava jer Božji putevi nisu naši putevi, jer mislimo da se svijet spašava snagom a ne slabošću, jer je po nama Sin Božji trebao biti rođen u palace a ne u štali. Mi bismo radije birali mač ili novac da bi ostvarili mogućnost sile a ne križ.

Na žalost danas imamo gotovo istovjetnu situaciju. Mnogo je onih kojima je ovakva slika Boga koji ljubi čovjeka do mjere da se sam ponižava i utjelovljuje da bi bio Spasitelj ljudskoga roda neprihvatljiva. Oni ne prihvaćaju takvo svjedočanstvo o Bogu, koje je Bog dao sam o sebi i pokazao ljudima, već se prema tome odnose hladno i rezervirano. S druge pak strane o Bogu imaju svoja ljudska mišljenja, te su Boga stavili na neko mjesto u svome životu koje su mu oni pronašli svojim, najčešće ispraznim, umovanjima. Ujedno valja reći da je među takvima i mnogo onih koji se zovu kršćanima i vjernicima. Za njih vrijedi ona Isusova kad reče da je ‘od početka znao koji su oni što ne vjeruju’, no oni u svojoj polovičnosti i mlakosti ne dolaze do one jasnoće do koje je Isus doveo takve svojom raspravom. On i danas hoće biti Bog koji sablažnjava, to jest odvraća od sebe one koji se formalno zovu kršćanima, a žive isključivo po svome. Na žalost, njih može teško ‘sablazniti’ svojim naukom, jer ga inače ne slušaju i ne prate, te ih ne zanima ono što on govori. No svejedno ne izjašnjavaju se i ne prestaju formalno zvati se kršćanima, premda nisu oduševljeni njegovom riječju i naukom, niti im je stalo slijediti ga i naviještati drugima. Kako je očito, ne daju se sablazniti njegovim riječima da bi otvoreno rekli da mu ne vjeruju, ali zato žive mlako i sablažnjivo bez straha Božjega.

Sablažnjavamo se jer je cijena visoka. Ako nas Bog poziva da jedemo Njegovo tijelo i pijemo Njegovu krv onda to uključuje i učešće u Njeogovoj smrti. Prvi kršćani su to itekako osjetili u progonima. Crkva je uvijek u iskušenju da “kroji” poruku Evanđelja prema vrijednostima svijeta. Napredak i sofisticiranost mogu postati sami sebi dostatni. Križ će uvijek biti tačka spoticanja osim za one koji su spašeni. Crkva mora govoriti u Ime Krista a protiv destruktivnih vjerovanja i ponašanja koje svijet smatra atraktivnim. Tijelo – koje ne vrijedi se kao i u ostalim dijelovima Novog zavjeta koristi u kontekstu svjetskog a u odnosu prema Božijem. No postoji prividni konflikt u upotrebi riječi tijelo jer Isus kaže: Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju…Dakle tijelo ima pozitivnu konotaciju i blagoslov kad je povezano sa Isusom a negativnu kad pripada svijetu.

Onima koji mu vjeruju i idu za njim, svjetlo na putu i poticaj mogu biti riječi svetoga Petra: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji. Dopustimo stoga Gospodinu da nas osvoji na neponovljiv način i da nas učini pravim i uvjerenim učenicima koji žive od njegove riječi i presvetoga Tijela, te se ne sablažnjavaju nad onim što on govori, već nastoje svoje ponašanje i djelovanje uskladiti s njime, s nadom da će riječi života vječnoga koje dolaze od njega i u nama izvršiti svoj učinak.

Izvori: dr. Ivan Bodrožić – vjeraidjela.com, sermonwriter.com

Slika: pixabay (uz obradu autora)

Robert Semnic

Robert Semnic, liječnik, znanstvenik, profesor radiologije, kateheta
Rođen je u Dubrovniku 20. IV 1966. godine gdje je i kršten. Srednju medicinsku školu i Medicinski fakultet završava u Novom Sadu. U braku je sa Marijom sa kojom ima troje djece: Borisa, Isidoru i Hanu. Bio je zaposlen na Institutu za onkologiju u Srijemskoj Kamenici kao radiolog a kao profesor na Katedri radiologije Medicinskog fakulteta u Novom Sadu do 2016. godine. 1999. godine je diplomirao na Katehetsko-teološkom Institutu u Subotici. Suradnik na Radio Marije u emisiji „Vjera i zdravlje“ 2004. godine. Suradnik je portala www.svjetlo-vjere.com od njenog osnutka a od 2015. godine je suradnik lista "Zvonik", mjesečnika Subotičke biskupije. Od 2016. godine radi u Švedskoj kao radiolog.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.