Najmanje jednom u godini, na dan sv. Monike, čujemo u crkvi propovjedi čija je svrha potaknuti prisutne na ustrajnu molitvu zagovora za svoje bližnje. Sv. Monika, uzorna kršćanska majka, dugih je 18 godina ustrajno, u suzama molila za svojega rspuštenog sina Augustina, dok se naposljetku nije obratio i postao svetim Augustinom.
To je snažna pripovjest, ta napisao ju je sam život, ali i donekle depresivna jer pred čovjeka stavlja veoma visoku prepreku. Bar je u mene Monikin slučaj izazvao malodušnost i to zbog sljedećeg logičkog razmišljanja: ako je takvoj svetici kakva je Monika trebalo 18 godina da izmoli obraćenje svojemu jedincu, kakva nada za uslišanje molitvi imam ja, osoba koja nije sveta, a, nota bene, tih osoba koje su mi na srcu ima tako mnogo!?
Dakako, malodušnost bi bila posve na mjestu pri homeopatskoj predožbi da se brojnošću ljudi koje čovjek zagovara, “djelatni dio” molitve sve više gubi, dok od nje ne preostane ništa. Glede molitvi sv. Monike tek mi je poslje palo na um da se dogodilo slično kao u zagovor proroka Daniela. Anđeo mu je rekao da je njegova molitva bila uslišana već prvoga dana, ali “iza zastora” je vođena nekakva borba, te je vidljivi rezultat bilo moguće uočiti tek nakon duljeg vremena.
Da, molitve sv. Monike trajale su dugo. No kad se Augustin obratio, pokazalo se da je vredilo! Monika bi vjerojatno bila zadovolja i time da je sredio svoj brak, otišao na ispovjed i počeo nedeljom odlaziti u Crkvu. Augustin je, međutim, postao je jedan od najvećih Božjih ljudi cijele crkvene povjesti. Postao je svjedokom vjere i njegov život, proživljen s Bogom, nosi blagoslov sve do naših dana, uostalom, posve u skladu s Božjim obećanjem: “(ja Gospodin) iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi”. A da i ne govorimo o tome da Monika također nije bila svetica cijelog svog života, ali postajala je svetom, uz ostalo, putem svoje ustrajne molitve za sina, ispunjene ljubavlju: “ U lijesu me misli svoje prinosila tebi, da rekneš udovičinu jedincu: Mladošću, kažem ti ustani!”, napisao je o tome poslje Augustin.
Ne moramo, dakle, biti malodušni zbog osjećaja da je naša molitva tako krhka, a nakana je tako mnogo. Ni ona najneuglednija molitva nije uzaludna, naprotiv: apostol Ivan ugledao je u svojemu velikom viđenju pred Jagančevim prijestoljem “zlatne čaše pune “kada””, što su bile molitve Božjeg naroda; ni jena se nije izgubila negdje u “crnoj rupi”.
Uredio: Nikola Knezi
Literatura: SNAGA MOLITVE ZAGOVORA, Lachmanova Katerina
Dodajte komentar