Na Čistu srijedu, Pepelnicu, vjernici katolici započeli su korizmeno vrijeme, vrijeme od četrdeset dana kojim se pripravljaju na proslavu Uskrsa. Vrijeme je to kada su vjernici snažnije pozvani na obraćenje, na promjenu vlastitoga života.
Mnogi vjernici taj poziv na obraćenje shvaćaju kao odreknuće od određenih uobičajenih životnih navika, od pijenja alkohola, pušenja cigareta pa sve do ozbiljnoga posta. Ta su odreknuća, dakako, hvale vrijedna, ali ipak ne čine središte korizme koja je daleko zahtjevnija i ozbiljnija, a to je suočavanje s vlastitim grijesima.
Kako je papa Franjo proglasio Godinu milosrđa te pozvao vjernike da, između ostaloga, otkriju sakrament ispovijedi, dobro je ukratko se zaustaviti na važnosti ispovijedi ne samo za kršćane, nego za sve one koji žele krenuti putem obraćenja. To ćemo učiniti u nekoliko crtica. Moja je tiha nakana potaknuti kršćane da se u svojem osobnom životu počnu češće ispovijedati, a one koji se nikada nisu ispovjedili, da možda ipak priđu ispovijedi.
Prvo s čim nas ispovijed sučeljava jest grijeh, odnosno od nas traži da se proglasimo – ja sam grješnik. Grijeh je preuzimanje odgovornosti za počinjeno djelo protiv Boga i protiv čovjeka. Danas je, nažalost, upravo to postalo upitno. Danas ćemo rijetko čuti da netko kaže “sagriješio sam”, “počinio sam grijeh”, bilo to na našim radnim mjestima, u obitelji ili u međuljudskim odnosima. Ljudi će radije reći banalno: Sorry! (koji mi je jako mrzak), u smislu da se nešto dogodilo mimo njih. Ponekad imam dojam da bi današnji čovjek rekao “sorry” i kad bi ubio nekoga! Drugi će pak reći da su nešto zlo učinili jer su tako odgajani, treći opet da su njihovi geni takvi, a četvrti da ih je nekakva sudbina, karma, potaknula da nešto zlo učine. Ima i onih koji će jednostavno mirno i šutke prijeći preko svojih zlodjela, od njih nikada nećete čuti ni riječ puke isprike. Sve u svemu, lako se uviđa kako mi, moderni ljudi, više nemamo svijest o grijehu, i kako, kad govorimo o zlima, govorimo uvijek u trećem licu jednine ili množine – “ono je učinilo, oni su učinili, mi smo počinili zlo…”.
Time dolazimo do prve važne misli, a to je da nepostojanje svijesti o grijehu razara nas osobno i one s kojima živimo. Budući da ne preuzimamo odgovornost za zlo, to zlo djeluje u nama i spram drugih. Dokle god zlo koje činimo ne proglasimo svojim grijesima, dokle god sebe ne proglasimo grješnicima, zlo djeluje u nama poput podivljale životinje koja grize nas i sve oko sebe. Zato je prvi korak koji se događa u svakoj ispovijedi, svijest o grijehu, “vezivanje” podivljale životnje, kao slobodno preuzimanje odgovornosti za počinjena zla. Ono se događa uvijek u prvom licu jednine: ja sam počinio zlo, ja, baš ja, i nitko drugi osim mene. To je tako oslobađajuće, jer više ne dopuštamo zlu da ono divlje djeluje u nama. Upravo nas sakrament ispovijedi na taj način tjera da prekinemo s kulturom “sorry”, da svoja zla proglasimo svojim grijesima, a sebe grješnicima.
Drugo, ispovijed, kako i sama riječ kazuje, zahtijeva od grješnika da ispovijedi pred drugim svoje grijehe. Mnogi će reći da je dovoljno sebe proglasiti grješnikom, ali da nije potrebno ići na ispovijed, dolaziti pred svećenika u neku zamračenu prostoriju s rešetkama i još k tomu klečati. No, kršćanska vjera kazuje da se zlo naših grijeha ne može slomiti bez ispovijedanja, bez priznanja grijeha pred drugim. Dokle god grijeh ne priznamo pred drugim, on ostaje u našoj nutrini, a to znači da ga na taj način relativiziramo, zapravo ga potiskujemo te opet puštamo da on djeluje u nama.
A znamo to iz svakodnevnih iskustava. Dokle god nam drugi, koji nas je uvrijedio, ne kaže “oprosti”, dokle god, dakle, ne izgovori svoj “grijeh” pred nama, dobro znamo da ga uopće nije briga za zlo koje je nama učinio, znamo da nema pomirenja. Stoga je ispovijedanje, priznanje grijeha jako važno u borbi protiv zla. Isto tako, ispovijedanje grijeha pred drugim omogućuje nam da ne budemo licemjeri. Jer, ruku na srce, svi smo mi više ili manje licemjeri. Prikazujemo se svojim ženama, muževima, djeci, na poslu, u društvu… onakvima kakvi nismo. Mi smo podvojene osobe.
Da se to ne dogodi Crkva nam nudi tako lagano sredstvo protiv licemjerja, a to je da se bar jednom, samo jednom čovjeku, a to je svećenik, prikažemo takvima kakvi jesmo, baš ono, rekao bih, “brutalno” se predstavimo kakvi jesmo. Kako se i ja, kao grješnik, ispovijedam, uvijek imam osjećaj da, kad “brutalno” ispovijedam svoje grijehe, doslovce zacjeljujem izvana i iznutra. Imam osjećaj da to ispovijedanje pred svećenikom briše moje licemjerje te istina počinje djelovati u meni.
Ako k tomu još i gorko zaplačemo, poput sv. Petra koji je izdao Isusa, nema ničega ljekovitijeg od takvih suznih priznanja vlastitih grijeha u ispovijedi. Ispovijed tada donosi, a to govorim opet iz iskustva kao ispovjednik tolikih duša, veliki blagoslov u živote, blagoslov u naše obitelji.
Posebno su plodne i životvorne životne ispovijedi, a to su one ispovijedi kad vjernici u korizmenom vremenu dolaze ispovjediti cijeli svoj grješni život. Možda je ovo korizmeno vrijeme prigoda da se konačno suočimo sa svojim grijesima, sadašnjim i prošlim, da ih hrabro priznamo takvima te započnemo s novim životom. To je tako jednostavno, jer ispovijed ne moramo plaćati, ne traje ni dugo, čak ne moramo, ako ne želimo, niti vidjeti lice svećenika, a donosi nam toliko blagoslova. Za razliku od današnjega čovjeka, koji je plačljiv zbog svega drugoga samo ne zbog svojih grijeha, u korizmenom vremenu vjernici bi trebali biti plačljivi, zaplakani zbog svojih grijeha. Jer, čuvaj se čovjeka koji nikad nije zaplakao zbog svojih grijeha!
Treće, ispovijed nije nikakav automatizam brisanja grijeha. Tko se ispovijeda, zna da svećenik svaki put odredi pokoru. Pokora podrazumijeva molitvu, određeno djelo, žrtvu koju trebamo učiniti kao zadovoljštinu za svoje grijehe. To znači da sada, nakon ispovijedi, trebamo konkretno pokazati pokorom, dobrim djelima kako smo se zaista obratili i promijenili. Ako si, dakle, ukrao novac ili neke stvari iz poduzeća, vrati to ukradeno, ili ako ne možeš više vratiti, izdvajaj novac za neko dobro djelo. Ako si prevario ženu, popravi se, prekini preljub i počni činiti svojoj ženi mnogo dobrih djela da bi popravio štetu. Ako si u medijima pisao neistine i laži, dodvoravao se publici ili najrazličitijim moćnicima, odluči da ćeš početi pisati istinito, ili da ćeš bar napisati iskreno ono što si vidio ili čuo. Ili, ako neprestano prostačiš, klevećeš, vrijeđaš druge, počni o drugima govoriti dobro, ispravi klevetu, itd.
Mogli bismo navesti još mnoge primjere, ali i ovi su dovoljni da shvatimo kako je ispovijed oslobađajuća. Ona nas poziva na pokoru, a to znači na dobra djela. Kako bi samo muževi i žene bili bolji kad bi se ispovijedali i činili pokoru, kako bi djeca bila bolja, kako bismo mi jedni prema drugima bili bolji. No, o istom je također govorio i sam Sokrat. Samo kad bismo njega poslušali, naš bi život bio drukčiji: “Nepravdu nipošto ne smijemo skrivati, nego je moramo donositi na vidjelo, kako bi krivac mogao biti kažnjen i tako i izliječen. Čovjek mora natjerati samoga sebe i ostale ljude da ne popuštaju malodušnosti, nego da se zatvorenih očiju predaju u ruke sudcu, kao liječnikovu nožu i užarenom željezu, iz ljubavi prema svemu što je lijepo i dobro, ne vodeći računa o bolovima. Ako je grijeh, koji si počinio, zaslužio batine, onda dopusti da batinaju; ako si zaslužio zatvor, neka te uhite; ako treba platiti, plati; ako je kazna izgon, neka te istjeraju iz zemlje, ako je potrebno umrijeti, umri! Ali uvijek nastupi kao tužitelj protiv sebe”.
Četvrto, ispovijed nije samo priznanje da smo grješnici, da smo tužitelji spram nas samih, ona nije samo ispovijedanje vlastitih grijeha nego i primanje milosti novoga početka. Drugim riječima, za onoga koji se ispovijeda pred Bogom i pred svećenikom započinje novi život. Nažalost, danas se mi ljudi olako i fatalistički pomirujemo sa sobom: “Eh, takav sam ti ja”, ili “nema za mene nade”, ili “ne mogu se promijeniti”. Tako također mi promatramo i druge. Ako je netko nešto zlo učinio, mi smo nemilosrdni fatalisti, ne želimo priznati nekomu da se može promijeniti, da nije više isti. A ispovijed je događaj koji nam omogućuje da se uvijek možemo podići, da uvijek možemo doći k sebi, da možemo promijeniti svoj život, da za nas uvijek ima nade, jer Bog za nas ima nade, jer je on milosrdan. Prestajemo biti robovi prošlosti koja nas sapinje, grješne prošlosti, postajemo djeca budućnosti, odrješena od svojih grijeha.
Piše: Izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž
Photo: https://pixabay.com/en/confessional-confession-122763/
Dodajte komentar