Za vrlo kratku analizu knjige sam izabrao pojedine rečenice koje su me ponukale „da stavim prst na čelo“. Rimskim brojevima su obilježena poglavlja a arapskim brojevima redni broj rečenice. Neke misli sam kratko prokomentirao dok je komentar kod nekih izostavljen jer mi se činilo da je stvar sama po sebi jasna, komentar logički nameće ili je naslov poglavlja takav da je svaka dalja riječ suvišna. Podrazumeva se da bi obimnija analiza zahtjevala mnogo veći prostor.
Čitatelj praktično nema izbora nego da se upusti u avanturu i provjeri kakav će iz nje izaći i koji su djelovi za njega bili intrigantni. No nemojte smetnuti s uma veoma bitnu stvar – ono što u knjizi zaokupi našu pažnju nema smisla ukoliko nam sam sadržaj ne pomogne da budemo Kristu sličniji, kao što je i sveti Pavle rekao „Nasljedovatelji naši i Gospodinovi budite!“ (Fil3,17; 1Sol1,6).
Prva knjiga
II – PONIZNO MIŠLJENJE O SEBI
- Toliko je toga nevrijedno znati, a duši jedva malo ili nimalo koristi. 8. I vrlo je nerazborit onaj koji se koječega laća, a ne onoga što koristi duši…11. Ne uznosi se stoga zbog svojih umijeća i spoznaja, radije živi u brizi za primljeno.
III – NAUK ISTINE
- Naše mišljenje i naš osjećaj često nas varaju i ne dopiru daleko. 3. Što koristi veliko mudrovanje o skrivenim i nejasnim stvarima za koje nećemo odgovarati na sudu ako ih nismo znali? 4. Velika je ludost što se, zanemarivši korisne i potrebne, bavimo još i neobičnima i štetnima! 5. Oči imamo, a ne gledamo. 6. I čemu briga za “rodove” i “vrste”? 7. Komu Vječna Riječ govori, biva oslobođen od mnogih nagađanja…23. Ne treba kriviti ni znanost ni bilo koje poznavanje stvari. To je u sebi dobro i od Boga određeno. Ali uvijek nam je više cijeniti dobru savjest i krepostan život.
Ne mali dio knjige je posvećen težnji za sticanjem istinskog znanja danog od Boga na spasenje duše ali i neobično oštrom tonu u kritici ljudskog umovanja. Nađ napori treba da budu usmjereni ka onostranom i ”pripravljenim stanovima kod Oca”. Gledano iz asketske perspektive, vlada duh prezira prema zemaljskom i ovostranom – dopušteno je samo ono što je u službi spasenja i slavljenja Boga. Autor često koristi u argumentacij prostu računicu i iz nje proizišle odnose: (prekratko) trajanje ovozemaljskih pojmova naspram onoga što nas čeka u vječnoj Domovini.
XII – KORIST OD PROTIVŠTINA
- Dobro je za nas što nas kadšto snađu protivštine, poteškoće i neugodnosti. One pomažu da se čovjek vrati k sebi, da otkrije kako je zapravo ovdje prognanik i kako je bezizgledno polagati svoje nade u bilo kakva stvorenja ovoga svijeta.
XIII- ODOLJEVANJE KUŠNJAMA
- Nema tako svetog reda ni tako sigurna mjesta gdje ne bi bilo kušnji i neprilika. 9. Dokle god čovjek živi, nije siguran od kušnji jer izvor je kušnji u nama…19. Često ne znamo što možemo, kušnja nam otkriva što jesmo….30. U kušnjama i nevoljama provjerava se čovjekov napredak; tu njegova zasluga postaje veća, a krepost očitija.
Koju god temu autor obrađuje, uvijek se iznova vraća na neophodnost, značaj i svrsishodnost kušnji u životu svakog vjernika. Nema uspješnog duhovnog rasta bez kušnje a s druge strane promašićemo svoj cilj – Krista raspetog i uskrslog, ukoliko kušnju izbjegavamo.
XVI – PODNOŠENJE TUĐIH MANA
- Što čovjek ne može popraviti na sebi ili drugome, neka strpljivo podnosi, dok Bog drukčije ne odredi.
XX – LJUBAV PREMA SAMOĆI I ŠUTNJI
- Ostavi znatiželju; čitaj radije ono što će više potpomagati skrušenosti nego radoznalosti.
Dio koji me je stavio na duže razmišljanje, ne i na promjenu jer sam slab čovijek. Osobno sam znatiželjan i radoznao, sklon istraživanju prirode, ljepote, umjetnosti. Postavlja se pitanje slobodnog vremena i kako ga koristimo jer kod Kempenca nema kompromisa: što nije korisno za ”duhovni boj” – štetno je! Što učiniti sa talentima, sa hobijima, kako ne protraćiti vrijeme? Da li za nas koji nismo redovnici vrijede olakotne okolnosti u svjetlu ovog dijela? Sumnjam. Ostaje na pojedincu da u razgovoru s Bogom procijeni i odmjeri. I nek se vodi Pavlovom preporukom: ”što god činite, na Božiju slavu činite (1Kor10,31).
XXII – RAZMIŠLJANJE O LJUDSKOJ BIJEDI
- Što se uznemiruješ ako ti ne pođe za rukom kako si želio ili naumio? 3. Komu ide sve po volji? Ni meni ni tebi niti ikome na zemlji…6. Mnogi malodušni i nestalni kažu: 7. Gle, kako onaj lijepo živi, kako je bogat i kako ugledan, kako moćan i uzvišen! 8. No usporedi nebeska dobra, i otkrit ćeš što su ova vremenita: mnogo nesigurnija, dapače, tegobna, jer ih nikada ne posjedujemo bez brige i straha. 9. Nije čovjekova sreća u posjedovanju obilja vremenitih dobara, dostaje mu i srednja mjera.
Vremenita dobra su vidljiva, tu su posvuda oko nas i mame nas-gode oku i sviđaju se tijelu. Viječna dobra nisu vidljiva okom na koje se tako često a nekad i jedino pouzdajemo i logika kako ih zadobiti potpuno protivuriječi zakonu tijela. Sukob različitih vrednota – Boga i bogatstva, Kempenac razdvaja koristeći vrlo oštar ton.
XXIII – RAZMIŠLJANJE O SMRTI
- Mnogo je bolje čuvati se grijeha, nego bježati od smrti. 8. Ako nisi pripravan danas, kako ćeš biti sutra? 9. Sutra je nesigurno i tko zna hoćeš li ga imati? 10. Što koristi dugo živjeti kad se malo popravljamo?
Cijeli naš život je priprava za susret sa živim Bogom. I to mukotrpna priprava. ”Nasljeduj Krista” je dubokoumni priručnik (u pravom smislu te riječi – da ti bude kao i Biblija uvijek pri ruci) u pripravi: prepoznati što je bitno a što ne, raditi prema Božijim uputima, spoznati svoju slabost i ne vezivati se vremenito nego težiti vječnom.Zar ne bježimo od smrt? Zar nije i ona nama kršćanima tabu?I zašto nam je teško promatrati kao dio života? Zato jer svaki istinski rastanak boli ali rastanak ne predstavlja finale jer ga je Isus svojim Uskrsnućem redefinisao. Razmišljam, kako su se osjećali apostoli kad su gledali kako Isus uzlazi na nebo i kako ih je iz tog rastanka i začuđenosti prenuo glas anđela:”Galilejci, što stojite i gledate u nebo?”(Dj1,11).
XXV 1. U Božjoj službi budi budan i marljiv te često razmišljaj zbog čega si došao i zašto si napustio svijet. 2. Nisi li zato da bi Bogu živio i postao duhovan čovjek? …7. Kad se ono neki tjeskobno kolebao između straha i nade i jednom se prilikom, pritisnut tugom, u crkvi pred oltarom prostro u molitvi, ovako je razmišljao u sebi:”O kad bih znao, hoću li ustrajati!” 8. Učas je začuo božanski odgovor u svojoj nutrini:”Kad bi znao, što bi učinio? ” 9. Čini sada ono što bi onda učinio i bit ćeš posve siguran.”
”Kad bi znao, što bi učinio?” Vrijeme je dragocijeno i prvenstveno moramo biti zahvalni što nam je dano. Zašto je nekima dano manje a nekim više – nije na nama da saznamo, ta stvorenja smo! Carpe diem kaže rimski pjesnik Horacije a u prijevodu nam govori:” Što možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra, odnosno dok možeš čini dobro jer sutra može biti prekasno”. U svijetlu dragocjenosti i kratkoće vremena koje imamo na raspolaganju, treba posmatrati i ono što znamo da trebamo učiniti, odnosnokome je više dano (u vremenskoj dimenziji), od njega će se više i tražiti!
Druga knjiga
I – NUTARNJI ŽIVOT
- Ljudi su, naime, nepostojani i brzo malakšu, a “Krist ostaje zauvijek” i nepokolebljivo je postojan do kraja…32. Kad bi jednom potpuno ušao u Isusovo srce i osjetio samo malo žara njegove ljubavi, ne bi se više brinuo ni o svojim probicima ni o gubicima, dapače, radovao bi se i sramoti koja ti je nanesena; jer u Isusovoj ljubavi čovjek ne haje za sebe.
III – DOBAR I MIROLJUBIV ČOVJEK
- Istinski smiren čovjek nikome ne prilazi s predrasudom. A tko je sam sa sobom u sukobu i smućen različitim sumnjama, niti miruje niti druge ostavlja na miru. 6. Često kaže što ne bi trebao reći, a nerijetko propušta ono što bi za njega bilo bolje učiniti.
I manje iskustan tražilac Boga je puno puta bio u ovakvoj situaciji. Predrasude dolaze iz različitih pravaca, imaju različite boje i maske. Ako nešto i nismo rekli što bi nas trebalo postidjeti onda smo sigurno nešto neprilično pomislili. Toma predlaže da se gurne ”prst u oko” ne da bi nekog boljelo već da se uklone ”balvani”.
IV – NEDUŽNO SRCE I BEZAZLENA NAKANA
- Dvojim se krilima čovjek diže sa zemlje, naime, bezazlenošću i nedužnošću. 2. Bezazlenost mora biti u nakani, nedužnost u djelovanju. 3. Bezazlenost teži Bogu, nedužnost ga dohvaća i kuša.
VI – RADOST DOBRE SAVJESTI
- Nisi svetiji ako te hvale ni manje vrijedan ako te kude. 19. Što si to si; sve riječi ne čine te većim pred Bogom. 20. Svratiš li pozornost na svoju nutrinu, nećeš se brinuti što ljudi vani govore o tebi. 21. Čovjek gleda u lice, Bog u srce. 22. Čovjek motri djela, Bog nakane.
Kompleks misli koje je autor napisao jednu iza druge i koje stižu gdje treba, ukoliko hoćemo da čujemo što treba čuti. Misli tako divno snažne, odvažne i duhovno duboke. Opet s druge strane, kad ih čitamo možemo zastati nad svakom zasebno…i… promatrati sebe…u odnosu na Boga. Sažeto: malo je napisao ali je puno rekao.
VIII – POVJERLJIVO PRIJATELJSTVO S ISUSOM
- Sve nam je ljude ljubiti radi Isusa, a Isusa radi njega samoga. 25. Samo Isusa Krista treba ljubiti na osobit način jer on je vjeran i dobar prije svih prijatelja. 26. Radi njega i u njemu neka su ti dragi i prijatelji i neprijatelji, da bi ga svi upoznali i uzljubili….30. Želiš li se Gospodinu predati na raspolaganje i vidjeti kako je dobar, potrebno je da si bezazlen i da pred Isusa izneseš čisto srce. 31. I, istini za volju, to nećeš postići, ako te ne preteče i ne privuče njegova milost, po kojoj ćeš se, sve uklonivši i svega se oslobodivši, sam sjedini s Bogom.
IX – MANJAK UTJEHE
- Ne smatraj nesrećom ako te prijatelj napusti; ta znaš da se najposlije ipak svi moramo odijeliti jedan od drugoga…14. Stoga, kad ti Bog dade duhovnu utjehu, primi je sa zahvalnošću i znaj, ona je Božji dar, a ne tvoja zasluga. 15. Ne budi suviše radostan ni isprazno umišljen, nego, zbog dara, budi još ponizniji pa i oprezniji i savjesniji u svim svojim postupcima, jer to će vrijeme proći i nadoći kušnje. 16. Kad prođe utjeha, nemoj odmah zdvajati, nego u poniznosti i strpljivosti očekuj nebesko pohođenje; ta kadar je Bog obdariti te još obilnijom milošću i utjehom….
X – ZAHVALNOST ZA BOŽJU MILOST
- Bili oko mene dobri ljudi, bila pobožna braća i prijatelji, bile svete knjige i lijepe rasprave, bile ugodne pjesme i himni, sve to malo pomaže i malo znači ako me napusti milost i ostanem u vlastitoj bijedi. 27. Tada nema boljega lijeka od strpljivosti i predanja u volju Božju. 28. Nikad nisam našao pobožnika koji katkad ne bi doživio uskraćenje milosti ili osjetio popuštanje u revnosti.
XII – PUT KRIŽA
- Križ je dakle, svagda spreman i posvuda te čeka. 24. Ne možeš pobjeći, kamo god krenuo, jer kamo god dođeš, sebe donosiš i sebe nalaziš…52. A ti se pobrini kako ćeš podnositi nevolje i smatraj ih najvećim utjehama, jer muke sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi, čak ni onda kad bi ih sam sve mogao podnijeti…62. Utisni si u pamet; potrebno je da živiš umirući. 63. I koliko je netko više sebi umro, toliko je više počeo živjeti Bogu…68. Kad bi zaista ljudskom spasenju bilo nešto bolje i korisnije od trpljenja, to bi Krist zasigurno pokazao riječju i primjerom.
Ludost križa se nalazi u središtu kršćanstva. Mogli bismo ga nazvati i “oštroumnom ludošću”, oksimoronom. Oksimoronski spoj iznenađuje, sablažnjava, spaja ono što se isključuje, proizvodi učinak iznevjerenog očekivanja Isusovih učenika i prijatelja te se i danas čita u znaku potpune ludosti. Sveti Pavao kaže: ”svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.” (1 Kor 1, 21-25). (Dio preuzet sa www.duhos.com).
Piše: prof.dr.med. Robert Semnic
Dodajte komentar