Kršćani pojam „odgovornosti“ podrazumijeva da odgovorim na poziv koji mi Bog upućuje. Svaki je čovjek – tako je jednom rekao filozof religije Romano Guardini – neponovljiva riječ koju Bog govori samo u tom čovjeku. Bog o svakome izgovori jednu lozinku (password), koja odgovara samo tom čovjeku i koja izražava njegovo biće.
Odgovornost onda znači da odgovorim na tu Božju riječ. Da bih spoznao tu riječ, moram osluhnuti samoga sebe. Često je ne ću moći nazvati imenom ili opisati, ali kada se slažem sa samim sobom, kada sam u skladu sa samim sobom i kada život struji u meni, onda se mogu pouzdati da sam u doticaju s riječju koja dolazi od Boga i koja bi htjela zazvučati u meni. Prvi aspekt odgovornosti je da odgovorim na riječ koju Bog izgovara u meni samome. Drugi aspekt odgovornosti odnosi se na odgovor koji dajem na pitanje koje mi Bog postavlja. U kršćanskoj tradiciji odgovornost pretpostavlja osobnost. Bog me pita kao osobu i moram odlučiti kako ću svojim životom odgovoriti na poziv koji Bog upravlja. Mnogi se piptaju što je taj poziv i kako ga prepoznati. On se često ne da riječima konkretno opisati, ali njegova slika pokazuje da ne živimo iz nas samih, nego da nas je netko drugi pozvao u život. Odgovornost znači odgovoriti na taj poziv: ne riječima, nego čitavim svojim životom. Odgovornost pretpostavlja neponovljivost i originalnost ljudske osobe, i to da nam se Bog obraća i poziva nas osobno. Zanimljivo je da su u naše vrijeme prije svega židovski filozofi nanovo otkrili pojam odgovornosti. Židovska duhovnost vidi čovjeka kao onoga tko je pozvan od Boga – poput Abrahama – i tko na taj poziv odgovara. Tako je židovski filozof Hans Jonas napisao knjigu pod naslovom Načelo odgovornosti. Odgovornost je za njega temelj današnje filozofije i današnjega morala. On time prihvaća misli ekonomista i sociologa Maxa Webera koji etici uvjerenja suprotstavlja etiku odgovornosti. Hans Jonas u roditeljskoj odgovornosti za dijete vidi sliku one odgovornosti koju mi imamo za svijet. Roditelji preuzimaju odgovornost za čitavo dijete, za njegovo začeće, tijelo, odgoj, karakter, znanje, ponašanje. Tako i mi trebamo preuzeti odgovornost za čitav svoj život, za čitav svijet – ne samo za prošlost, nego i za budućnost. Odrastao čovjek je onaj koji gleda u budućnost i promišlja kakve posljedice njegovo djelovanje ima na njega i na čitav svijet. No, to je već viši oblik odgovornosti. Ponajprije se radi o tome da preuzmem odgovornost za svoj život. Ima mladih koji na to nisu spremni. Radije će krivnju svaliti na roditelje ako ne naprave ništa od svog života. Ili optužuju školu, učitelje, šefove, tvrtke, Crkvu, društvo, da su im zakrčili put u samostalan život. Umjesto da preuzmu odgovornost, ostaju sjediti na optuženičkoj klupi. Odgovornost znači – konačno sam oblikovati svoj život. Ne mogu birati svoju prošlost. Ona mi je zadana. Ali kako ću odgovoriti na nju, moja je odluka, za to sam nadležan. Kada ono što mi je dano od talenata, sposobnosti, karakternih osobina, odgoja, obiteljske povijesti svjesno prihvatim, onda to mogu i oblikovati tako da iz toga nastane jedinstven i vrijedan život. Neki mladi nisu na to spremni. Uspoređuju se s drugima i osjećaju se zakinutima. Ne žele se boriti za dobro mjesto jer nisu najbolji. Drže se svojih iluzija, a ne će se suočiti sa stvarnošću. Jednom mi je došla jedna mlada žena sa svojim 24-godišnjim bratom, koji je napustio gimnaziju u 3. razredu. Zatim je prekinuo i započeo školovanje za električara, nakon godinu dana, kao i dodatnu izobrazbu za vrtlara. Kada sam ga pitao u čemu je problem, rekao je da su „učitelji tako glupi, majstori prestrogi, a da vrtlarstvo zahtijeva previše posla“. Kada sam ga upitao što želi postati, odgovorio je: „sportski novinar na televiziji, ali samo za auto-trke.“ Ja sam mu na to rekao: „Ni na televiziji te nitko ne će maziti. Ne čekaju oni samo tebe. Moraš odlučiti želiš li ostati sjediti u maminom gnijezdu i žaliti se na čitav svijet što tebi, takvom genijalcu, ne daje mjesto koje samo tebi pripada, ili ćeš odlepršati iz gnijezda i boriti se. Tko se bori, toga i rane. Samo kada si spreman na rane u životnoj borbi, odrastao si.“ Ali mladić je radije ostao sjediti u svome gnijezdu. Bilo mu je lakše svaliti krivicu za svoje probleme na druge, nego sam preuzeti odgovornost za svoj život. Ono što u velikoj mjeri sprječava mlade ljude da preuzmu odgovornost za vlastiti život su iluzije koje su se ugnijezdile u njihovim glavama. To je prije svega iluzija da uvijek budem uspješan, uvijek dobro raspoložen, uvijek najbolji i da uvijek sve držim pod kontrolom. Takve iluzije priječe mlade da se izmire s vlastitom prosječnošću i razviju potencijal koji im je Bog darovao. Uopće ne ulaze u borbu jer nisu najbolji. A to ih protivljenje ometa da žive svoj život. Uvijek ostaju infantilni i drže se nerealnih iluzija.
Razumljivo je da se mladi opiru preuzeti odgovornost za vlastiti život i svijet jer to znači da moraju odletjeti iz gnijezda. Tko sjedi u gnijezdu, želio bi u njemu i ostati jer je onda udobnije. Naša zadaća kao odraslih osoba je ohrabriti mlade da preuzmu odgovornost jer s jedne strane oni to priželjkuju, imaju volje za to. S druge, pak, strane osjećaju strah od odgovornosti. Potrebni su im odrasli s kojima mogu porazgovarati o svojoj spremnosti na odgovornost, kao i o strahu od nje, a da ih pri tome nitko ne osjenjuje. Žele biti ozbiljno shvaćeni u svojoj ambivalentnosti.
Preuzueto: Umijeće odrastanja, Anselm Grün
Dodajte komentar