Čudesna i ljekovita knjiga, knjiga koja nahrani i zasiti, opčini i nauči nas da maštamo, knjiga koja ume da čuva tajne – „Mali princ“. Treba je čitati polako i pažljivo, gledati u njene dubine, sa njom živjeti i odrastati, stalno joj se vraćati, iz nje naučiti da je najveće bogatstvo biti i ostati dijete, shvatiti tajnu odrastanja, a ne izgubiti čaroliju djetinjstva. Priča o ljubavi i prijateljstvu.
Upravo nam to i Isus poručuje – biti kao dijete – malen, skroman, otvoren, iskren, jer takve osobe će ući u Kraljevstvo Božje. Djeca se i nakon svađe nastave igrati sa drugom djecom, kod odraslih se odnosi tada često prekidaju. Zašto je tako? Jer djeca nisu ponosna, bitna im je igra, sreća, radost, smijeh.
Teško je nama odraslima da budemo jednostavni. Stalno razmišljamo o novcu, poslu, materijalnim stvarima. Opterećuju nas brige, problemi. Vrlo često se brinemo oko nebitnih stvari, situacija, ljudi. Ne možemo stvarnost promatrati drugim očima, u najobičnijim stvarima otkriti duboko skrivenu dragocjenost, suštinu. Jer – čovjek samo srcem dobro vidi, suština je očima nevidljiva.
Oči nas zavaraju, izgled nas zavara, nečiji izraz lica. Ne ulazimo u dubinu, suštinu, u bit nečijeg bića. Površni smo. Vidimo mane drugih, ispade, svađe, loše strane. A često se ne zapitamo zbog čega je neka osoba takva. Možda zbog teškog života, nekih problema. Treba naučiti biti prijatelj. Otvoriti srce za druge. Ljudi se često „zatvaraju“, zatvaraju srce za druge iz straha da ne budu povrijeđeni. No, zar je suština života provesti ga u strahu ili u radosti i ljubavi, zajedništvu?! Što čovjeku vrijedi zatvoriti srce za druge i cijeloga života biti sam, bez prijatelja? Samo da bi se od razočaranja, povređivanja, boli zaštitio. Nije dobro biti sam. To je i Bog rekao stvarajući ženu – nije dobro čovjeku da bude sam. Ako i dođe do razočaranja, povređivanja, boli – pa dobro. Treba nastaviti dalje, loše stvari zaboraviti, oprostiti, a dobrih se uvijek sjećati i držati ih u srcu.
Tko smo mi da sudimo? Toliko maleni, griješni. Nemojmo dozvoliti da posmatramo druge očima, naučimo gledati srcem. Tada ćemo vidjeti mnogo više. Često su naši odnosi površni, ne poznajemo dovoljno jedni druge.
Govor može biti često izvor nesporazuma, a među odraslima gotovo da nema komunikacije. Bojimo se i ne znamo razgovarati. „Ljudi više nemaju vremena da bilo šta upoznaju. Oni kod trgovaca kupuju sasvim gotove stvari. A kako nema trgovaca koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja“ (Antoan de Sent-Egziperi, Mali princ). Nemamo vremena za druge, ili su nam to samo izgovori. Ne razmišljamo, ne ulazimo u suštinu. Cvijet je u ovoj knjizi stalniji od ljudi. „Ljude nosi vjetar. Nemaju korijenja, a to im smeta“. Nestalni smo, odlazimo od onih koji nam naizgled, u datom trenutku djeluju kao nepotrebni. Iskoristimo i bacimo, zgazimo. Sebični smo, sebi dovoljni. No, suština prijateljstva nije odbaciti kada nam druga osoba naizgled ne može više ništa pružiti. Svako nam uvijek može pružiti riječi utjehe u trenucima samoće i straha, naučiti kako da volimo, ohrabriti u trpljenju i praštanju, ulijevati nadu.
Podsjeća me ovo razmišljanje o suštini na sjeme ili mrkvu. Sjeme je skriveno u zemlji i dok ne nikne nešto iz njega ne možemo znati je li dobro ili loše. A mrkva? Ko nam garantira da je u zemlji dobar plod, ako nam je naizgled ono lišće iznad zemlje prebujno? Niko. E, to je problem. Gledamo očima, a ne srcem. Vanjštinu, a ne nutrinu, suštinu.
Budimo kao zvijezde koje rasipaju svoju svjetlost. Nemojmo biti hladni, zatvoreni. Sačuvajmo dječju bezazlenost, skromnost, jednostavnost, otvorenost, iskrenost. Gledajmo srcem, a ne očima, da ne bismo odbacivali ljude od sebe. Otvorimo srce za druge, ostvarimo veze sa drugima, progledajmo srcem. Jer – čovjek samo srcem dobro vidi, suština je očima nevidljiva.
Piše: Jelena Pinter
Dodajte komentar