Idi k Djetetu, i motri Dijete Isusa. Motri ga, ne pored sebe, nego u sebi. Isusa je lako motriti pored. Onda sa mnom nema ništa i ja mogu otići. Ali, ako je u meni, onda je On stalno sa mnom. Ja ne mogu od njega otići, jer ga ja nosim.

Posebno je Došašće obilježeno time: “Već ga nosi mila Mati, Ona će ga nama dati.”

Mali Isus nam je stvarno primjer nasljedovanja, ne uzor divljenja. Od divljenja nema ništa. Nego, uzor nasljedovanja. Došašće treba usmjeriti u tom vidu, to su silne stvari.

Bog vodi trnovim putem, kalvarijskim putem, gdje krv sikće iz rana u srcima vjernih. Nemoj se zaplašiti vanjskim. “Traži mir i za njim idi”, veli psalam. To je za naše posvećenje od silne važnosti i Gospodin čovjeku uvijek omogući da napravi sve. On već pokaže put.

Dijete ide po štengama gore, pa još jednu štengu, pa još jednu…, a onda ga vi zgrabite, zagrlite: bravo! No, tako i Bog nas čeka. Ne gura nas napred: ajde! Nego, kad vidi da si došao pred Njega, onda te primi za ruku: tako, bravo, slugo dobar, jer si mi bio vjeran, jer si mi vjerovao.

Ivan od Križa, u ponoćnoj noći, plesal je s Malim Isusom po samostanu. Plesal je  španjolske plesove po hodnicima, od sobe do sobe. To je radost. To će se i nama dogoditi.

Drugo je pjevati o nečemu što je izvan mene, a drugo je o nečem što je u meni.

Foto: roaringwaterjournal.com