Kada sam prvi puta kao sjemeništarac došao u Zagreb na Šalatu, kao jedan od ciljeva postavio sam si upoznavanje grada i njegovih ljepota. Jedno od prvih odredišta bilo mi je groblje Mirogoj. Čovjek bi se mogao pitati što može biti lijepo na groblju? Ipak, meni je bilo… Renesansne arkade Hermana Bollea, kapelica Krista Kralja, pravoslavni hram svetog Petra i Pavla… Brojni spomenici umjetnika i djela slikara čije kosti počivaju na tom groblju, ujedno ga i krase. Čovjek, također, na njemu može susresti jedan velik dio svoje povijesti i kulture više naroda i religija koje oblikuju jednu državu u ljepoti njezine različitosti.
Listopad je brojao svoje zadnje sate. Bilo je lako zaključiti da su u tijeku veliki dani. Gotovo sa svih strana svijeta ljudi su dolazili na groblje i s mnogo pažnje okopavali, čistili, sadili cvijeće i palili lampione na grobovima svojih dragih pokojnika. U isto vrijeme, na licima im se ocrtavala tuga i ponos. Tuga poradi rastanka, a ponos jer su nastavili tradiciju svojih prethodnika i imaju o kome govoriti svojim potomcima. Pokojni u isto vrijeme počivaju snom mira i paze na svoje najdraže iz Kraljevstva Nebeskog. To uvijek kažem jer to zaista vjerujem.
Ali, tko su ti ljudi? Što su radili za života? Čime su zaslužili tu pažnju? Ta i još stotinu pitanja ponavljao sam si u glavi i pokušavao pronaći odgovor. I nisam uspijevao. Sada ipak želim reći nešto o tome. Upravo zato u ovom kratkom razmišljanju želim pisati o svecima, Svim Svetima i Dušnom danu.
Sveti Pavao u Poslanici Kološanima piše: „Vi ste sveti i ljubljeni Božji izabranici. Obucite se, stoga, u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost i strpljivost.“ (Kol 3,12) Pavao nam tim kratkim retkom želi reći da svi mi već sada jesmo sveti, ali od nas zahtjeva i promjenu srca da bismo to postigli.
Često puta dok zamišljamo svece u glavi, imamo sliku osoba s aureolom koje su cijeli život provele u jedinstvu s Bogom i nikada nisu kročile krivim putem. Ipak, to nisu sveci. Svetac je čovjek od krvi i mesa. On svaki dan iznova proživljava radost i bol, strah i nadu, ali se i pouzdaje u Boga. Svetac je osoba koja raste u pouzdanju i pobožnosti. Upravo je to ono čemu trebamo težiti. Ipak, svetost ne treba zamijeniti s bezgrješnosti. Takva je samo naša nebeska Majka Marija. Svi ostali poznajemo padove, slabosti, posrtanja, grijeh, ali i milost. Milost je ona koja nas dotiče i vraća u život. Po tome je svetac realan jer je plod vlastitih uspjeha i neuspjeha, traženja i nalaženja, snage i slabosti. Svetac je onaj koji prepoznaje Božje djelovanje u svemu lijepom što nas okružuje, ali i u onom ne baš lijepom. Čak i u tome treba vidjeti Božju milost jer svet čovjek shvaća da ovaj svijet nije temeljen na uspjehu i moći, nego u Križu Gospodina našega Isusa Krista! O takvim svetima piše sveti Pavao. On nas poziva na taj put, ali nam time želi reći i to da Bog prebiva među svojima, a to su naši pokojni.
Svi sveti slave se prvog dana u mjesecu studenom. Toga dana Crkva slavi sve one koji su proglašeni svetima, kao i one koji nisu, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života već za vrijeme ovozemaljskog života. Njihove su duše nakon smrti primljene u Kraljevstvo Božje. Treba naglasiti da ne možemo znati sve koji su umrli kao sveci te se taj dan moli za sve svete i blažene, bilo poznate bilo nepoznate.
Papa Benedikt XVI. govori nam da su Svi sveti oni koji su jednostavno služili Kristu jer se jedino po Njemu postaje svet. Sam nam Isus u Evanđelju po Mateju (Mt 5,1-12a) govori da su to oni koji su „siromašni duhom, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čista srca, mirotvorci i progonjeni…“ Upravo je to ono beskrajno mnoštvo običnih ljudi koji nam pokazuju da je svetost punina ljudskosti ostvarena po križu Kristovu.
Dan nakon Svih svetih slavimo Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan. Taj dan sjećamo se svojih dragih pokojnih, pohađamo njihove grobove, palimo svijeće te se molimo za njih. On je i izraz naše nade da će nam naši dragi pokojnici biti zagovornici u Kraljevstvu Božjem. Vjerujemo da će i oni moliti za nas da se ostvarimo kao kršćani i vjernici te se tako pridružimo općinstvu svetih.
Antun Branko Šimić napisao je da smrt živi do onog trenutka kada mi zastajemo, a ona dalje ide sama. Ali u nadi. Naša je nada u Bogu i zbog toga se ne treba bojati, nego trebamo moliti za svoje pokojne i za sebe da već na ovome svijetu budemo sveti jer nam Isus poručuje: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada.“ (Iv 11, 25-26)
U toj vjeri i nadi pohodimo u ove svete nadolazeće dane grobove naših dragih pokojnika.
Piše: vlč. Patrik Tvorek
Izvor: ZVONIK – Katolički list; godište XXIV; broj 10 (275); listopad (oktobar) 2017.
Foto: pixabay.com
Dodajte komentar