Sveci i njihovo tijelo
„Kršćanin mora ljubiti svoje tijelo kao živu sliku utjelovljenoga Spasitelja.” Franjo Saleški
Prošloga smo puta analizirali kako su pojedini poglavari Katoličke crkve bili povezani sa sportom, držeći vlastito tijelo i fizičku kondiciju pod kontrolom. U ovom ćemo članku razmotriti kako su neki od svetaca, kojima se često znamo utjecati, u zdravom tijelu imali tako zdrav duh i dušu.
Počnimo sa zaštitnikom Europe i osnivačem Europskog monaškog načina života svetim Benediktom. On u svome pravilu zahtjeva od sebe i svoje subraće bar pet sati dnevno provedenih u radu što će pripomoći razvoju njihove fizičke snage. Zahtijevao je manualni oblik rada. Sve rukama. Taj rad pretvorio je mnoge europske pustinje u plodne livade, ali i izgradio mnoge katedrale koje još i danas prkose zubu vremena. Točka vodilja ovoga pravila bila je da redovnici svoja tijela u fizičkoj snazi priprave za izgradu vlastite duše i molitvu.
Srednji je vijek bio razdoblje viteštva i smatralo se da jedan vitez mora svoje izvježbano tijelo podariti Bogu na službu tokom ratovanja. Na taj će način Božjim blagoslovom vitez zaštititi Kristovu vjeru, svoju domovinu i obitelj. U to vrijeme dječaci plave krvi morali su odmalena vježbati i usavršavati ratničke vještine kako bi u boju mogli nositi teške oklope i hladno oružje. Početkom renesanse ovakav stil čuvanja vlastita tijela polako se gasi.
Među vitezovima poznajemo svetoga Ignacija Loyolu koji je još i kao starac bio pun fizičke snage, kako tvrde njegovi suvremenici. Zanimljivo je kako taj svetac svojim pitomcima piše: „Sa zdravim tijelom možete zaista mnogo učiniti. A s bolesnim? Zdravo je tijelo moćno sredstvo da se ispune velika djela, dobra kao i loša; loša kod ljudi lošega značaja, dobra kod ljudi dobra značaja kod kojih je sva volja upravljena prema Bogu, našemu Gospodu.” Na drugom mjestu nastavlja: „Svi skolastici, osim ako rektor ne prosudi da valja učiniti iznimku, moraju pred ručkom ili večerom četvrt sata upotrijebiti za tjelesno vježbanje.” Ignacije je prepješačio mnoge kilometre da bi njegov novoosnovani red ojačao u pitomcima. U jednom je putovanju prepješačio 1640 km. Na taj način dokazuje koliko je redovniku važna tjelesna snaga. Dokazuje da junaci za Crkvu moraju biti isto tako spremni kao i junaci u bilo kom drugom boju svjetovnog karaktera. „Čovjek koji se u svijetu ne može probiti ni u isusovačkom redu neće moći naprijed, dok oni koji imaju potrebna sredstva za sjajne uspjehe u životu, to su i za red sjajni ljudi.”, poručuje Ignacije.
Sveti Franjo Saleški poznat je kao izvrstan jahač i mačevalac. Jednom prigodom napali su ga dušmani. Na iznenađenje svih taj se svetac upustio u borbu i razoružao neprijatelja. Jednom se prilikom penjao i na Mont Blanc. U Franjinoj pismenoj ostavštini čitamo: „Sačuvajte vaše tjelesne sile za službu Božju. Često moramo napustiti naše duhovne vježbe jer smo se zbog nestašice razboritosti odveć izmučili radom… Spavajte uredno. Malo jesti, teško raditi, duh izmučiti brigama, a tijelu uskratiti san isto je kao kada se hoće pomoću izmršavljela konja dobiti mnogo rada, a da mu se ne dade dovoljno hrane… Ići na zrak, šetati, razonoditi se radosnim i ugodnim zabavama, ići u lov, to su dobre zabave. Da se čovjek njima uzmogne poslužiti, dosta mu je obična razboritost koja svakoj stvari daje njezino mjesto, vrijeme, mjeru.”
Slično razmišlja i prva naučiteljica Crkve, karmelićanka, velika sveta Terezija od Isusa (Avilska). Ona daje upute svojim susestrama u bolesti da prekinu s postom i pokorom te da svu svoju energiju usmjere na oporavak vlastita tijela kako bi u zdravlju mogle Boga moliti i koristiti svojoj zajednici. „Ta za ljubav Božju pripazite na vaše tijelo jer ono mora često služiti duši i priuštiti si malo razonode i zabave, idite na svjež zrak.“, poručuje ona.
Piše: Knezi Nikola, dr. med.
Izvor: ZVONIK, katolički list; godište XXIV; broj 10(275); listopad (oktobar) 2017.
Foto: http://adelantelafe.com/san-ignacio-loyola/
Dodajte komentar