Svaka ljudska duša je hram Božji – to nam otvara jednu sasvim novu perspektivu. Isusov molitveni život nam treba biti ključ za razumijevanje molitve Crkve. Vidjeli smo da je Krist sudjelovao na javnom i propisanom Bogoslužju svoga naroda (tj. na onome što se običava nazvati “liturgijom”). To Bogoslužje najuže je ujedinio sa prinosom svoje žrtve i dao mu je njegov puni i najvlastitiji smisao, a to je zahvaljivanje stvorenja Stvoritelju i na taj način je preoblikovao liturgiju Staroga saveza u liturgiju Novoga saveza.

Ali Isus nije samo sudjelovao na javnom i propisanom Bogoslužju. Možda još više Evanđelja govore o njegovoj samotnoj molitvi u tišini noći, na vrhu brda, u pustinji udaljen od ljudi. Četrdeset dana i četrdeset noći molitve prethodile su Isusovom javnom djelovanju . (Mt 4, 1-2) Prije nego je izabrao svojih dvanaest apostola povukao se na molitvu u samoći na brdu. (Lk 6, 12) Za vrijeme molitve na Maslinskoj gori pripravljao se za svoj uspon na Golgotu i ono što je u tome teškom trenutku svoga života zatražio od Oca preneseno nam je u nekoliko kratkih riječi. Ove riječi mogu nas voditi kao zvijezde u času naše agonije: “Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! (Lk 22,42) Ove riječi su kao munja koja na trenutak prosvjetljuje najintimniji život Isusove duše, neistraživi misterij njegovoga Božansko-ljudskog bitka i njegove dijaloge s Ocem. Ovi dijalozi zasigurno su neprekidno trajali tijekom cijeloga života. Krist nije samo molio u nutrini kada se povlačio od mnoštva nego i kada se nalazio između ljudi. I jednom nam je dao jedan dugi i duboki uvid u taj tajni dijalog. Bilo je to nedugo prije polaska na Maslinsko brdo, nakon završetka Posljednje večere, na kojoj smo spoznali pravi trenutak rođenja Crkve. “Budući da je ljubio svoje… do kraja ih je ljubio”. (Iv 13,1) Znao je da će da će taj zajednički susret biti posljednji i zbog toga im je želio dati koliko je to više bilo moguće. Morao se suzdržavati da ne kaže previše jer je znao da oni ne bi mogli više podnijeti jer nisu mogli shvatiti niti ono malo što su primili. Jer morao je prvo doći Duh istine da im za to otvori oči. I nakon što im je sve rekao i učinio što im je bilo moguće reći i učiniti, podigao je oči u nebo i njihovoj je prisutnosti govorio Ocu. (Iv 17) Te riječi nazivamo Isusova velikosvećenička molitva, jer također i taj osamljeni dijalog s Bogom imao je svoju predsliku u Starome Savezu. Jednom u godini, na najveći i najsvetiji dan u godini, na dan Pomirenja, Veliki svećenik je ulazio u Svetište nad svetištima pred lice Gospodnje da bi “molio za sebe, svoj dom i za cijelu izraelsku zajednicu” (Lev 16,17). Škropio je prijestolje milosrđa krvlju junca i janjeta, koje je prije morao zaklati, i tako je čistio svetište od svojih grijeha, grijeha svojih ukućana i “tako će obaviti obred pomirenja nad Svetištem zbog nečistoća Izraelaca, zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha” (Lev 16,16). Niti jedan čovjek nije smio biti u šatoru (tj. u Svetištu koje se nalazilo ispred Svetišta nad Svetištem) u trenutku kada je Veliki svećenik ulazio u to strahovito i uzvišeno mjesto prisutnosti Božje, jer nitko osim njega nije imao pristupa, pa i on sam nije smio tamo ući osim u taj čas. Tamo je morao staviti tamjan na vatru “da oblak od tamjana zastre Pomirilište… i da tako ne pogine” (Lev 16,13). Taj usamljeni susret događao se u najdubljoj tajnovitosti.

Dan Pomirenja je starozavjetna preslika Velikog petka. Janje koje je bilo zaklano za grijehe naroda predstavlja neokaljanog Jaganjca Božjeg; (također i jarac koji je bio kockom određen da bude otjeran u pustinju bio je također opterećen grijesima naroda). I Veliki svećenik iz Aronovog plemena sjena je vječnog Velikog svećenika. Kao što je Krist na posljednjoj večeri anticipirao svoju žrtvu smrti, isto tako je anticipirao i velikosvećeničku molitvu, kao Veliki svećenik Novoga saveza. Nije trebao za sebe prinositi nikakvu paljenicu jer je bio bez grijeha. Nije trebao čekati čas propisan od zakona, niti tražiti Svetište nad svetištem u Hramu. On je uvijek i posvuda pred licem Božjim, a sama njegova duša je Svetište nad svetištem jer ona nije samo prebivalište Božje, nego je bitno i nerazdvojivo sjedinjena s Bogom. On se ne treba pred Gospodinom skrivati iza oblaka dima koji bi ga štitio: On gleda nezastrto lice Vječnoga i nema se čega bojati jer Očev pogled neće ga usmrtiti. Tom molitvom on razotkriva tajnu velikosvećeništva i svi njegovi, čuvši ga kako razgovara s Ocem u svetištu svoga srca, mogu iskusiti o čemu se radi i mogu se naučiti kako će u svome srcu govoriti s Ocem1.

Spasiteljeva velikosvećenička molitva objavljuje otajstvo unutarnjeg života: intimno prožimanje božanskih osoba i prebivanje Božje u duši. U tim tajnim dubinama, u skrovitosti i tišini pripravljalo je se i izvršilo je se djelo Otkupljenja i tako će se nastaviti sve do konca vremenâ dok svi doista ne budu jedno u Bogu. Otkupljenje je bilo odlučeno u vječnoj tišini unutar-božanskog života. U skrovitosti tihe Nazaretske prostorije sišla je snaga Duha Svetoga nad Djevicu koja je molila u samoći i dogodilo se Utjelovljenje Otkupitelja. Okupljena oko Djevice koja u tišini moli, Crkva u nastajanju očekivala je novo izlijevanje Duha koje joj je bilo obećano da bi osnažila svoje unutarnje svjetlo i učinila plodonosnim svoje izvanjsko djelovanje. U noći sljepoće, koju je Bog dao da siđe na njegove oči, Saul je u molitvi u samoći očekivao Gospodnji odgovor na svoje pitanje: Što želiš da učinim? (Dj 9) U molitvi u samoći Petar se pripravio za svoju misiju među poganima. (Dj 10) I tako to ostaje tijekom svih stoljeća. U tihom dijalogu posvećenih duša sa svojim Gospodinom pripravljaju se vidljivi događaji povijesti Crkve koji obnavljaju lice zemlje. Djevica, koja je čuvala u svome srcu svaku riječ koju joj je Gospodin upućivao, model je onih duša koje osluškuju i u kojima se Isusova velikosvećenička molitva uvijek nanovo oživljava. A žene koje, poput Marije, potpuno zaborave same sebe uranjajući u život i patnju Kristovu, posebno su izabrane od Gospodina da budu sredstva njegovih velikih djela u Crkvi, kao sv. Brigita i sv. Katarina Sijenska. A kada je sv. Terezija, velika reformatorica svoga Reda u vremenu velikog otpada ovjere, željela pomoći Crkvi kao sredstvo za to vidjela je u obnovi unutarnjeg života. Jako ju je rastuživala vijest da se pokret otpadanja sve više širi, “… i kao da ja nešto mogu i kao da jesam nešto, plakala sam s Gospodinom i molila Ga da popravi tako veliko zlo. Činilo mi se da bih bila položila tisuću života za spas jedne od mnoštva onih duša koje su se tamo gubile. No, vidjevši da sam žena, slaba i nemoćna da budem od koristi u čemu bih htjela u služenju Gospodinu, a to mi je bila sva želja, i nadalje je, zato što ima toliko neprijatelja i tako malo prijatelja, da ovi budu dobri odlučila sam učiniti ono malo što je bilo do mene, sa svom savršenošću kojom budem mogla a to je slijediti evanđeoske savjete i nastojati da ovo malobrojnih koje su ovdje čine to isto, uzdajući se u veliku dobrotu Božju, koji nikada ne otkazuje pomoć onome tko poradi Njega odluči ostaviti sve…Svoje pouzdanje stavljam u bezgranično Božje milosrđe i svi bismo se trebali predati neprestanoj molitvi za branitelje Crkve, propovjednike i učene ljude koji je brane, pomogle bismo u čemu bismo mogle našem Gospodinu dok ga njegovi progonitelji ponovno žele raspeti. Ah, drage sestre, pomognite mi prositi Gospodina! Radi toga cilja vas je Gospodin ovdje sakupio, to je vaš poziv…”2

Tereziji se činilo neophodno “da se ovdje čini ono što se čini u vremenu rata. Kada je neprijatelj prodro u cijelu zemlju, gospodar zemlje se povlači u grad koji je dao vrlo jako utvrditi odakle s vremena na vrijeme izlazi da udari na neprijatelja s izabranim vojnicima koji mnogo više učine negoli mnogobrojni ali plašljivi. Na taj način se često izbori pobjeda… Ali zbog čega sam to rekla? Da biste vi, sestre moje, iz ovoga shvatile što je ono za što trebamo moliti Boga: da naime, od onih dobrih kršćana koji se nalaze u utvrdi nitko ne pređe k neprijateljima; da nadalje Gospodin vođama utvrde…, propovjednicima i teolozima udijeli da mogu vrlo napredovati na njegovom putu. I da Gospodin njima, budući da su većina od njih redovnici, udijeli svoju milost da mogu velikim koracima napredovati u savršenstvu, na što su i pozvani… Oni trebaju živjeti među ljudima, s njima razgovarati i postati i izvana im sličan pa čak i onom što je neugodno. A mislite li sestre moje da je lako surađivati sa svijetom, živjeti u svijetu, baviti se stvarima svijeta… i pri tome u unutarnjosti ostati stran svijetu… živjeti ne kao ljudi nego kao anđeli? Ako oni ne bi bili takvi tada ne zaslužuju imena vođa i neka Gospodin ne dozvoli da izađu iz svojih ćelija jer bi učinili više zla nego dobra. U sadašnjem vremenu na onima koji trebaju nastupiti kao učitelji i oni koji vode druge ne smije se zapaziti nikakva nesavršenost… Jer zar nemaju posla sa svijetom? I zbog toga mogu biti sigurni da im svijet neće ništa oprostiti i da niti jedna njihova nesavršenost neće proći nezamijećena. Njihove vrline ostati će nezamijećene u očima svijeta koji ih možda neće niti držati kao nešto dobro, ali da će neki nedostatak ili nesavršenost predvidjeti, to se ne trebamo nadati. Pitam se začuđena u ovom trenutku, kako to da su ljudi ovoga svijeta sada podučeni u savršenosti, ali ne da bi je sami izvršavali…, nego da bi druge prekoravali… Nemojte vjerovati da je ljudima o kojima govorimo, koji trebaju stupiti u tešku borbu da im je potrebna samo mala Božja pomoć, nego potrebna im je velika pomoć Božja… Molim vas za ljubav Božju, molite njegovo Veličanstvo da usliši naše molitve. Iako sam bijedna, ipak molim Gospodina za to, jer ovdje se radi o njegovoj Slavi i o dobru njegove Crkve i tamo smjeraju sve moje želje… Ako vaše molitve, vaše želje, pokore i postovi nemaju za cilj ovo o čemu sam govorila, znajte da nećete ispuniti cilj zbog kojega vas je Gospodin skupio na ovome mjestu”3.

Što je ovoj redovnici, koja je desetak godina u svojoj ćeliji živjela posvećena molitvi, dalo goruću želju da djeluje za stvari Crkve i da ima jasnu viziju bijede i zahtijeva njezinog vremena? Upravo to što je živjela u molitvi, jer je dopuštala da od Gospodina bude sve više i više privučena u dubine “zamka duše” sve do onog skrovitog mjesta, gdje joj on može reći: “sada je vrijeme da Njegove stvari smatra svojima, a On će se brinuti za njezine”4. Zbog toga ona nije mogla ništa drugo nego “gorljivo revnovati za Gospodina, Boga nad vojskama” (riječi našeg Sv. Oca Ilije koje su preuzete u grb Reda). Tko se potpuno predaje Gospodinu, toga On izabire kao sredstvo za građenje svoga Kraljevstva. Samo Bog zna koliko je molitva sv. Terezije i njezinih kćeri doprinijela da Španjolska bude očuvana od otpada od vjere i koja se sila rasprostirala u žestokim vjerskim borbama u Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj.

Službena povijest šuti o tim nevidljivim i neuračunatim silama, ali pouzdanje vjernog naroda i pažljivi i oprezni sud Crkve ih priznaje. A naše vrijeme je sve više i više prisiljeno, kada sve drugo zakaže, da se nada posljednjem spasu od tih skrovitih izvora.

1 Opseg ovoga eseja ne dopušta mi da u cijelosti donesem citat Isusove Velikosvećeničke molitve, pa molim čitatelja da pročita Evanđelje sv. Ivana 17. poglavlje.

2 Put k savršenosti (Spisi sv. Terezije od Isusa, 1. poglavlje)

3 Put k savršenosti, pogl. 3. Ova dva citata čitaju se svake godine u Karmelu u mjesecu rujnu.

4 Zamak duše, 7,2.

sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)

Izvor: karmel.hr

Foto: pixabay.com