Nedavno smo u našoj Crkvi slavili svetkovinu sv. Petra i Pavla – Petrovo! Odlučio sam nešto o tome napisati, ne u nekom dubokom teološkom promišljanju, nego iskreno iz srca, progovoriti o ovoj velikoj i značajnoj svetkovini. Htio bih Vam pisati o jednom posebnom osjećaju, kojega sam imao svih pet godina boravka u bogosloviji, a upravo uoči i na sam dan „Petrova“, odnosno proslave svetkovine svetoga Petra i Pavla. U većini slučajeva, na ovaj dan, širom svijeta i biskupija, događaju se svećenička i đakonska ređenja. Moram priznati da ja prvi nisam imao ređenje na ovaj, ali svakako to ne umanjuje taj događaj. Ipak, da se vratim na temu. Kao bogoslov, kao samo jedan od mnogih koji su težili tome velikom danu – svećeničkom ređenju, imao sam jednu posebnu radost uoči ovoga dana, i na sam dan. Sjećam se jako dobro bogoslovske zajednice tih dana. Vladao je jedan poseban duh, posebno raspoloženje. Vladala je jedna želja za radom, za trudom, sve ono što je bilo tijekom godine, nekako je odjednom dobilo svoj vidljiv smisao. Malo kraće rečeno, vladala je radost. Naše dotadašnje kolege, započinjale su jednu novu etapu svoga života, a mi smo punim očima gledali u njih, jer smo i sebe isto tako vidjeli jednoga dana na tom mjestu. Zašto sve ovo pišem? Htio bih povezati ove dvije osobe; Petra i Pavla – i svih nas Isusovih učenika u današnje doba. Svjesno ili ne, htjeli ili ne, ova svetkovina predstavlja za nas vjernike jedan način života, jednu posvećenost, hrabrost, jakost, jednu veliku volju za radom u Isusovoj Crkvi. To su činila ova dva lika u svojimm životima – bili su hrabri. Svojom odlučnošću učinili su mnogo toga, naravno, sve to na slavu Boga. Promatram to na način, da nama, današnjim Isusovim učenicima, fali malo te „hrabrosti“ u našoj vjeri, one hrabrosti koje su imali Petar i Pavao. Vrlo je važno ograničiti u ovom mome razmišljanju hrabrost i nešto sasvim suprotno od toga. Isusov učenik svoju „hrabrost“ može „iskoristiti“ na sasvim drugi, rekao bih loš način.  S toga, nemojmo previše gubiti vrijeme, nego ohrabrimo se i budimo Isusovi. Ovdje mislim zaista na tip hrabrosti koji pokreće, koji čini nešto novo, koji čovjeka nosi stazama života ali prije svega da čini dobro, nešto novo i drugačije. Slažem se da to i nije tako lako. Mogu se složiti da čovjek na tome putu može na tren „zalutati“, izgubiti hrabrost. Ipak, nije to kraj, nije tragedija u našemu životu ako se i trenutno tako osjećamo. Vrijeme je za hrabrost. Zapravo, mislim da je ovo novo doba, koje se ne razlikuje previše od doba kada su živjeli Petar i Pavao, vrijeme nove hrabrosti. Ne neke bahatosti, nego pobožne, iskrene, ponizne hrabrosti koja sve čini novo. Ova dva lika o kojima pišem u ovom broju Zvonika, nisu, oprostite na izrazu „gubili vrijeme“, nego su jako hrabro RADILI, RADILI, RADILI. Dragi čitatelji! Pred nama je dugo, toplo ljeto! Ja Vas potičem upravo na hrabrost i na rad! Nemojte to zaboraviti! Biti Isusov učenik, jeste biti hrabar i biti vrijedan! Samo te dvije stvari ruše sve pred sobom – u pozitivnom smislu. Možda su Petar i Pavao svoje živote, danas gledajući, izgubili na tragičan način. Ne bih tako rekao! Više volim vjerovati da su svojom hrabrošću postigli jednu od najvećih postignuća – SVETOST! To vam želim, da budete hrabri i sveti!

Piše: Siniša Tumbas Loketić

Photo: www.pixabay.com