Vjera Presađivanje tkiva i organa: da ili ne? (1. dio)
Vjera

Presađivanje tkiva i organa: da ili ne? (1. dio)

Presađivanje tkiva i organa ili transplantiranje odavno ne predstavlja samo eksperiment ili scenu iz znanstveno-fantastičnih knjiga ili filmova, nego je riječ o realnoj činjenici kojom se može postići potpuno ozdravljenje pojedinca oboljelog od bolesti kojoj je nekada sigurna stanica bila smrt. Danas se uveliko beru plodovi eksperimenata s početka 20. stoljeća kada se rodila suvremena ideja za taj način liječenja. S tehničkog gledišta, taj se medicinski postupak sve više usavršava. Osamdesetih godina 20. stoljeća došla je do kraja eksperimentalna faza takvoga kirurškog vida liječenja te je započeta faza u kojoj je presađivanje tkiva i organa postala rutinska praksa. Osim u kirurškim tehnikama, došlo je do promjena i u gledištu prihvaćanja novog organa u organizmu primatelja, kao i u smislu širenja vrste organa koji se mogu zamijeniti.

POVIJEST TRANPLANTACIJE TKIVA I ORGANA

Tehnika transplantacije poznata je već sedamdesetak godina, dok njezina eksperimentalna primjena počinje pedesetih godina prošlog stoljeća. Prvu uspješnu transplantaciju izveo je Joseph Murray 1954. godine tijekom koje je izvršena transplantacija bubrega jednojajčanih blizanaca. Nekoliko godina kasnije isti je kirurg izvršio transplantaciju bubrega kada je donor bila preminula osoba. Prvo presađivanje jetre uspješno je obavio Thomas Starzl 1967. Prvu transplantaciju srca izveo je Christian Barnard također 1967. godine.

MEDICINA PRESAĐIVANJA

Transplantacija predstavlja oblik liječenja gdje se kirurškim putem presađuje ili „kalami” jedan organ čija je funkcija nepopravljivo ugrožena sa zdravim tkivom ili organom preuzetim od živoga ili mrtvog donora.

Organi se definiraju kao organizirane strukture ljudskog organizma koji vrše jednu ili više životnih funkcija (trenutačno se presađuju npr. bubreg, jetra, srce, pluća, gušterača).

Tkiva su skup stanica koja pridonose jednoj posebnoj vrsti funkcije (npr. koža, koštana srž, koštano tkivo, rožnjača kao sastavni dio očnog aparata). Iste tehnike i propisi vrijede za presađivanje tkiva i za presađivanje organa te se tom kirurgijom bave isti centri.

U kirurgiji termin „kalem“ predstavlja zdravo tkivo ili organ koji se presađuje. Darivatelj ili donor može biti:

  • osoba kod koje je ustanovljena (moždana) smrt kada govorimo o kadaveričnoj transplantaciji
  • živi srodnik (roditelj, brat, odrasli potomak)
  • nesproda osoba (prijatelj, supružnik) gdje postoji opasnost od zloporabe i trgovine organima

Vrste transplantacija:

  • AUTOtransplantacija – ako kalem potječe iz jedinke kojoj kalem presađuje (npr. dio kože leđa presađuje se na vrat ili lice iste osobe zbog povrede nastale opeklinom).
  • IZOtransplantacija – presađivanje između genetski identičnih jedinki (npr. brat blizanac daruje svoj bubreg svome bratu blizancu).
  • ALOtransplantacija – presađivanje iz nesrodne jedinke iste vrste (npr. žena daruje svoj bubreg mužu).
  • KSENOtransplantacija – presađivanje kalema s jedinke jedne vrste na jedinku druge vrste.

 

Tijekom te vrste liječenja postoje dva kritična trenutka: tehnički i imunološki.

Tehnički se dijelovi umnogome razlikuju ovisno od vrste tkiva ili organa koji se presađuju. Neki od organa imaju zaštitnu ulogu (npr. koža), dok drugi imaju za život važnu funkcionalnu ulogu (npr. srce i pluća) te, samim time, postoje razlike i u tom gledištu. Nije dopušteno da se u tehničkom smislu dogodi pogrješka u očuvanju funkcije pojedinog organa. Tijekom cijelog procesa on mora imati u potpunosti očuvanu vlastitu funkciju (npr. koštana srž mora očuvati funkciju proizvodnje krvnih zrnaca tijekom postupka liječenjem transplantacijom). Isto tako, tkiva i organi moraju imati očuvan integritet sa živčanim i vaskularnim strukturama tijekom procesa s mogućim minimalnim vremenskim prekidom. Da bi presađivanje uspjelo, potrebno je hitno nastaviti protok krvi osim u slučaju rožnjače koja nema živčanih svršetaka.

S imunološke strane, ukoliko govorimo o autrotransplantaciji ili izotransplantaciji, reakcije su minimalne, gotovo nezabilježene. S druge pak strane, kada je riječ o alotransplantaciji ili ksenotransplantaciji, reakcije su značajnije i mogu dovesti do odbacivanja kalema i nepovoljnog ishoda cijelog procesa. Prihvaćanje presađenog kalema postoji kada veći dio presađenog tkiva uspije preživjeti prilagođujući se organizmu primatelja i trajno sudjelujući u njegovu životu. Ako prihvaćanje ne uspije, uslijedit će smrt kalema što se naziva i odbacivanjem.

Utvrđivanje smrti darivatelja

U slučaju da je kalem preuzet s umrle osobe, svakako da je jedna od glavnih etičkih dvojbi vezana za utvrđivanje smrti. U ranijim vjekovima smrt je predstavljala trenutačni događaj, tj. prestanak disanja, rada srca i odsustvo perifernog pulsa. Pojavom suvremene medicinske opreme rad srca i pluća nisu više jedini upotrebljivi kriteriji. Događa se da u pojedinim slučajevima oni postaju u potpunosti nepouzdani. Danas, razvojem intenzivne medicine, smrt postaje više proces nego trenutačni događaj. Ako je smrt proces, važno je odrediti točku s koje „više nema povratka”. S obzirom na to da se s medicinskog gledišta moždana smrt smatra točkom s koje „nema povratka”, opravdano je nakon njezina nastanka preuzeti organe radi presađivanja uz uvjet da se ispune i ostali moralni uvjeti vezani uz pristanak te poštivanje osobnog identiteta i pijeteta prema mrtvom, tj. prema umrloj osobi. S etičke točke gledišta zabranjeno je ubrzavati moždanu smrt pojedinca koji je kandidat za darivanje organa.

Smrt ne gasi aktivnost svih stanica trenutno i u cijelosti. Umiranje na biološkom planu treba prepoznati kao proces koji se razvija i postupno pogađa stanice različitih tkiva i pripadajuće substanične strukture na temelju njihove različite otpornosti na manjak kisika. Međutim, nije primjereno čekati nastupanje biološke smrti da bi se živu osobu proglasilo mrtvom. Moguće je definirati trenutak prestanka života ljudskog bića kao cjelovitog organizma pomoću znanstveno dokazivih kriterija, misleći pri tome na ljudski organizam što ga tvori njegova morfološka i funkcionalna cjelovitost.

Čitava je povijest presađivanja bila popraćena velikim brojem moralnih problema. U začetcima se radilo o prosuđivanju dopuštenosti vrlo rizičnih zahvata. Postupno, kako je presađivanje postalo uobičajena praksa, dolazili su problemi oko presađivanja organa, njihovog raspoređivanja po primateljima te oko troškova. Pitanje pristanka na darivanje organa jest široko raspravljano i rješavano zakonodavstvom mnogih država, dok je najviše rasprava bilo vezano uz pitanje trebaju li se organi darivati ili prodavati. Otvoreno je također i pitanje mogu li se presađivati organi koji zahvaćaju osobni identitet (spolne žlijezde ili mozak). Svim se tim vidovima bave zakonodavna tijela država i međunarodnih zajednica. Proces pravne regulacije te pravne medicinske grane (ali to vrijedi i za sve grane tzv. bioetike!) muku muči kako bi držao korak s razvojem medicinske znanosti. Neposredno se postavljaju novi slučajevi i nove operativne tehnike koje nalaze različite pristupe i različita rješenja već prema različitom etičkom okviru unutar kojega se djeluje.

Pored moralnih problema izravno vezanih uz preuzimanje i presađivanje ljudskih organa, praksa presađivanja otvorila je veliku filozofsku, moralnu i vjersku problematiku među kojima je i način na koji shvaćati jedinstvenost i vrijednost ljudskog tijela te značenje čovjekove smrti. Nužno je baviti se i tim pitanjima jer inače postoji rizik da se bavimo samo reguliranjem procedure koja treba voditi ponašanje vezano uz presađivanje, a da se i ne primijeti što se događa čovjeku, njegovu življenju i njegovu umiranju.

Piše: Nikola Knezi, asist. dr med.

Izvor: ZVONIK, katolički list; broj 5 (271); svibanj (maj) 2017; 6-7

Foto: pixabay.com

Nikola Knezi

Nikola Knezi, liječnik, asistent Katedre za anatomiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu
Rođen je 1990. godine. Tijekom osnovne škole postao je ministrant u rodnoj župi Rođenja Blažene Djevice Marije kao i u crkvi Sv. Stjepana kralja pri karmelićanskom samostanu u Somboru, a kasnije obnašao službu lektora i akolita. Učestvovao je ostvarenju emisije "Na slobodu pozvani" na valovima Radio Marije. Bio je autor meditativnih članaka objavljenih u katoličkom listu subotičke biskupije "Zvonik". Na radu internet stranice www.svjetlo-vjere.com angažiran je od samog početka kao suosnivač, član uredništva i autor. Srednju medicinsku školu "Dr Ružica Rip" smijer medicinski tehničar pohađao u Somboru. Na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu diplomirao i promoviran u doktora medicine. Trenutačno je student doktorskih studija kliničkih istraživanja (neuronauke) na istom fakultetu. Autor je i koautor znanstvenih radova iz područja fundamentalne medicine objavljenih na domaćim i internacionalnim skupovima i časopisima.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.