Vjera Meditacije Milosrđe
Meditacije Vjera

Milosrđe

Okruženi smo ljudima, promatramo ih, prolazimo pokraj njih, razmišljamo o njima,
donosimo sudove. Za razliku od Isusa, od Boga, mi jedni drugima vidimo samo
vanjštinu. Zasigurno smo više puta promatrali druge kako daju neki svoj prilog
siromašnima. Bude tu i bogatih i siromašnih, i velikodušnih i škrtih.
Za razliku od nas ljudi, Bog ima potpuni uvid u čovjeka. On vidi čovjekovu nutrinu, zna
što smjera. Uči nas da svoje pravednosti ne činimo pred ljudima da nas oni vide; da kada
dajemo milostinju ne zna ljevica što čini desnica, da naša milostinja bude u skrovitosti.
Nije potrebno da se hvalimo, da ističemo kako smo pomogli, dali prilog. Naš dar
drugima, siromašnijima od nas, treba da bude od srca, nesebičan. Ne od suviška, kada
nam pretekne. Bitan je kvalitet dara, ne količina. Tu najprije mislim na udovičin dar iz
Lukinog evanđelja (Lk 21). Ona je dala sve. I nakon toga se oslanja na Boga i njegovu
providnost. Bog ne želi da mu dajemo dio sebe, nego cijelog sebe. Ova udovica je upravo
takva. Ona nam treba biti uzor da sebe i Bogu i ljudima dajemo cijele. Svu svoju ljubav,
pažnju, pomoć. Nesebično, od sveg srca pomoći bližnjemu.
Onaj kojemu iskazujemo milosrđe, pružamo pomoć, ne mora biti neko nama poznat.
Milosrdni Samarijanac je pomogao nepoznatoj osobi, osobi na koju je naišao u toku puta.
Čovjeku trebamo, čovjeku smo pozvani iskazati ljubav ako je u potrebi, bez obzira na to
tko je on i što je on. Nije bitna samo suosjećajnost, nego djelovanje. Samo sažaljenje bez
djelovanja slabo pomaže. Kada pružamo pomoć možemo dati samo novac, ali ispunjenije
ćemo se osjećati ako damo sebe, svoje vrijeme, pomoć, ono što imamo. Ko god da je
osoba u potrebi, treba pomoći. Često imamo različite predrasude o ljudima koji traže
pomoć. Ne razmišljajmo tako! Svi smo ljudi, svi oko nas su nam bližnji. I svi smo
pozvani da budemo učenici ovog Samarijanca koji je iskazao ljubav i milosrđe – čovjeka
punog ljubavi, dobrote i milosrđa. Bližnji je svaki čovjek koji je u svojoj potrebi upućen
na nas. „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni
učiniste!“ (Mt 25, 40).
Prispodoba o milosrdnom Ocu približava nas Očevoj, Božjoj dobroti i praštanju.
Nalazimo se u Godini milosrđa. Sada smo još više, još jače pozvani pomoći bližnjemu,
ali i pokajati se i tražiti milosrđe od Boga, za sebe. Prispodoba o izgubljenom i nađenom
sinu … Daje nam veliku utjehu i pruža veliku radost.
Upadamo u grijeh, udaljavamo se od Boga, odlazimo iz Njegovog doma. Želimo da
budemo slobodni, neovisni. U početku uživamo, rasipamo se, a onda padamo,
ponižavamo se. Sve bude sjajno, a onda upadamo u ropstvo grijeha, bivamo ogorčeni,
razočarani. Kada uvidimo da nam je preteško bez Boga – treba priznati svoj grijeh i
pokajati se. Obratiti se, spoznati grijeh, zatražiti milost i djelovati. Vratiti se Bogu.
Obraćenje je konkretan čin. Treba se ispovjediti sa učinkom, zaista se pokajati i očistiti
srce, dušu. Naš Otac nas uvijek čeka, raširenih ruku.
Kao što nas Otac čeka raširenih ruku, tako i mi trebamo postupati sa bližnjima.
Promatrajmo ljude oko sebe, ne bježimo i ne zaobilazimo ljude u potrebi, već pružimo
pomoć. Otvorimo oči, srce, ruke za ljude u potrebi. Budimo milosrdni i nesebični,
velikodušni. Vjerujmo u Božju providnost – „Dajte i dat će vam se!“ (Lk 6,38).

Piše: Jelena Pinter

Photo: forosdelavirgen.org

Jelena Pinter

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.