Zavist

Svi smo mi u toku svog života više puta osjetili zavist, ljubomoru. Ona se javlja prema ljudima sa kojima nismo u dobrim odnosima ili se ne poznajemo dovoljno, ali i prema nama bliskim ljudima. Nekako, koliko god da smo sa nekim bliski, u pojedinim trenucima, situacijama, naše tijelo, naš organizam, mi reagiramo zavidno, ljubomorno.

Zavist se može pojaviti i u crkvi. Mi kršćani, vjernici nismo od nje „operirani“. Znamo komentirati kada neku osobu vidimo kako služi na oltaru, kako čita na misama, pjeva, pomaže, … Javlja se u nama zavist. Ali – da li samo komentiramo, ogovaramo ili i mi pokušavamo da se aktiviramo i pomognemo?! Tu je velika razlika … Zavisti sigurno ima i među svećenicima. Kao što sam i rekla – svi smo mi u toku života više puta osjetili zavist. Pa se dešava da drugi svećenik ima bolji auto, više vjernika, više mladih, aktivniju župu, ljepšu crkvu, organizira bolja hodočašća, … Sve ove stvari bude zavist, htjeli mi da je osjetimo ili ne.

Ako nam ljubavni život nije uspješan znamo zavidjeti nekom lijepom paru, njihovoj ljubavi, poštovanju, podršci. I takve stvari „bodu oči“. I umjesto da se potrudimo da mi budemo „dobra prilika“, prava osoba za nekoga – mi, naša duša trune u zavisti.

Zavidimo i kada je netko dobar i čini dobra djela, djela milosrđa, pomaže potrebnima, siromašnima, bolesnima, starima. Često se znaju čuti komentari – „Što je umislio/la, da je majka Tereza?!“; „Misli da će on/a spasiti svijet!“ Umjesto da se i mi trgnemo, pokrenemo, pomognemo. Ako nismo u mogućnosti pomoći novčano možemo radom, molitvom, razgovorom; i obratno. No, uvijek nam je lakše samo komentirati, ogovarati, zavidjeti.

I u prijateljstvu se javlja ljubomora. Posebno se očituje kada u nekom društvu ima više prijatelja. Dolazi do zavisti između prijatelja ili je jedan zavidan na druge. „Zašto su se oni danas vidjeli bez mene, zašto su otišli nekamo bez mene, zašto nisu pozvali mene, …?!“ Ako smo pravi, pouzdani, iskreni prijatelji, drugi će to cijeniti. Ako nismo takvi, drugi neće imati povjerenja u nas i neće nas željeti kraj sebe. Kako možemo sebe smatrati pravim, dobrim prijateljem, ako zavidimo prijatelju na postignutom uspjehu i na njegovim djelima?!

Među kolegama na poslu, na fakultetu, u školi također se javlja zavist. Bivamo ljubomorni kada nekoga šef unapredi, da mu bolje mjesto, poziciju; kada kolega na fakultetu ili osoba iz klupe u školi dobije bolju ocjenu od nas. I u obitelji ima zavisti. Partneri mogu biti zavidni zbog uspjeha druge osobe, djeca se međusobno znaju također svađati, …

Ne shvatamo da nam zavist truje dušu, da zavist hraneći i razvijajući škodimo svom psihičkom, duševnom, pa i fizičkom (tjelesnom) zdravlju. Probudimo se, aktivirajmo – pomozimo i mi na svojoj župi, pomozimo potrebnima, radujmo se uspjesima prijatelja, kolega, partnera. Ne dozvolimo da nam život prođe u zavisti, ljubomori, ogorčenosti nego dozvolimo Bogu da preko malih djela koja činimo ovdje na zemlji Njega proslavimo, a mi skupimo blago za nebesa, za vječni život, za Nebesko Kraljevstvo.

Jelena Pinter