Dragi čitatelji, donosimo Vam katehezu pape u miru Benedikta XVI., koju je izrekao na općoj audijenciji 4. V 2005. godine na Trgu svetog Petra u Vaikanu.
Uvodno čitanje: Psalam 121, Čuvar Izraelov (večernja petka II. tjedna)
K brdima oči svoje uzdižem: / odakle će mi doći pomoć? / Pomoć je moja od Gospodina / koji stvori nebo i zemlju. / Tvojoj nozi on posrnuti ne da / i neće zadrijemati on, čuvar tvoj, / Ne, ne drijema i ne spava / on, čuvar Izraelov. / Gospodin je čuvar tvoj, / Gospodin je zasjen tvoj s desne tvoje! / Neće ti sunce nauditi danju / ni mjesec noću. / Čuvao te Gospodin od zla svakoga, / čuvao dušu tvoju! / Čuvao Gospodin tvoj izlazak i povratak / odsada dovijeka.
1. Kao što sam već protekle srijede bio najavio, odlučio sam u ovim katehezama nastaviti s tumačenjem Psalama i Hvalospjeva od kojih je sastavljena molitva večernje, koristeći se pritom tekstovima što ih je pripremio moj prethodnik Ivan Pavao II.
Psalam 121, o kojemu danas promišljamo, sastavni je dio zbirke “uzlaznih pjesama”, odnosno hodočasničkih pjesama upravljenih prema susretu s Gospodinom u Sionskome hramu. Radi se o psalmu pouzdanja, jer u njemu šest puta odjekuje hebrejski glagol shamar, “čuvati, štititi”. Bog, čije je ime više puta zazvano, pojavljuje se kao “čuvar”, uvijek budan, pozoran i brižljiv, “stražar” koji bdije nad svojim narodom kako bi ga zaštitio od svake pogibelji i opasnosti.
Pjesan započinje moliteljevim pogledom upravljenim prema gore, “prema brdima”, to jest prema bregovima na kojima se uzdiže Jeruzalem: otamo, odozgo stiže pomoć, jer ondje prebiva Gospodin u svome svetome hramu (usp. 1-2). Usto, “brda” mogu podsjećati i na mjesta na kojima se dižu poganska svetišta, takozvane “uzvišice”, često puta osuđene u Starom zavjetu (usp. 1 Kr 3,2; 2 Kr 18,4). U tom bi se slučaju moglo govoriti o kontrastu: dok hodočasnik napreduje prema Sionu, njegove se oči zaustavljaju na poganskim hramovima, koji za njega predstavljaju veliku kušnju. No njegova je vjera postojana i samo je jedna njegova sigurnost: “Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju” (Ps 121,2).
2. Ovo je pouzdanje u Psalmu oslikano pomoću slike čuvara i stražara, koji bdiju i štite. Spominje se i noga koja ne posrće (usp. r. 3) na putu života, a moguće da se misli i na pastira koji se u svome noćnome bdjenju nad stadom ne uspava i ne zadrijema (usp. r. 4).
Božanski pastir ne poznaje odmora u djelu zaštite svoga naroda. Potom dolazi još jedan simbol, simbol “zasjena”, koji upućuje na putovanje za jednoga sunčanoga dana (usp. r. 5). Misao leti prema drevnome hodu kroz sinajsku pustinju, gdje Gospodin stupa na čelu Izraela, “danju u stupu od oblaka da im put pokazuje” (Izl 13,21). U Psaltiru se nerijetko ovako moli: “Sakrij me u sjenu krila svojih…” (Ps 17,8; usp. Ps 91,1).
3. Nakon bdjenja i zasjena, evo i trećega simbola, onoga koji govori o Gospodinu koji je “s desne” onoga koji mu je vjeran (usp. Ps 121,5). To je položaj branitelja, kako u ratu, tako i na sudu: to je sigurnost da nitko nije napušten u vrijeme kušnje, napadaja zla i progonstva. Ovdje se Psalmist vraća ideji putovanja za jednoga vrućega dana na kojemu nas Bog štiti od užarenoga sunca.
No, nakon dana slijedi noć. U starini se vjerovalo da su i mjesečeve zrake štetne, uzrok groznice, sljepoće, čak ludosti; stoga nas Gospodin štiti i noću (usp. r. 6).
Psalam tu već dolazi do svoga konca zbirnom izjavom povjerenja: Bog će nas svojom ljubavlju u svakome trenutku čuvati, štiteći naš život od svakoga zla (usp. r. 7). Svako naše djelovanje, sažeto u dva krajnja pojma “izlazak” i “povratak”, uvijek je pod budnim Gospodinovim pogledom. To se odnosi na svako naše djelo i na čitavo naše vrijeme, “odsada dovijeka” (r. 8).
4. Želimo sada protumačiti ovu posljednju izjavu povjerenja, služeći se jednim duhovnim svjedočanstvom iz drevne kršćanske predaje. Uistinu, u Epistolariju Barsanufija iz Gaze (umro oko sredine VI. stoljeća), toga asketa na velikome glasu, s kojim su se – zbog njegove mudrosti i razboritosti – savjetovali monasi, klerici i laici, nalazimo kako se više puta navodi redak ovoga Psalma: “Čuvao te Gospodin od svakoga zla, čuvao dušu tvoju”.
Njime je on htio utješiti sve koji su mu očitovali svoje teškoće, životne kušnje, opasnosti i nesreće. Jednom, kada ga je neki monah tražio da moli za njega i za njegove drugove, Barsanufije je ovako odgovorio, uključujući u svoje želje i ovaj redak: “Ljubljeni moji sinovi, obgrljujem vas u Gospodinu, moleći da vas čuva od svakoga zla i da vam dade ustrajnost poput Jobove, milost poput Josipove, poniznost poput Mojsijeve i snagu u boju kao Jošui sinu Nunovu, vladanje mislima kao što je to dao sucima, pobjedu nad neprijateljima kakvu je dao Davidu i Salomonu, plodnost zemlje kakvu je dao Izraelcima…
Neka odriješenje od vaših grijeha poprati i izliječenjem tijela kao u onoga uzetoga. Neka vas spasi od valova poput Petra i izbavi iz nevolja poput Pavla i ostalih apostola. Čuvao vas od svakoga zla, kao svoje prave sinove i neka vam dade ono što vaše srce želi, na korist duše i tijela u svoje ime. Amen.” (Barsanufio e Givanni di Gaza, Epistolario, 194: Collana di Testi Patristici, XCIII, Roma 1991, str. 235-236).
Uredio: Nikola Knezi, asist. dr. med.
Izvor: vatican.va
Foto: pixabay.com
Dodajte komentar