Velika Subota. Prvi put sam bio dežuran za Uskrs te sam iz jednog drugačijeg kuta mogao promatrati događaje vezane za naše spasenje. Na primjer i ja sam na neki način bio u nekom malom bdijenju ukoliko bi nekome zatrebala moja pomoć pa sam pomislio kako je i Isus zatražio od učenika da bdiju jer Mu je „duša bila na smrt žalosna!“ Ili sam i ja na neki način bio stražar pazeći da mi što ne promakne kao što je „promaklo“ stražarima u nedelju, još za mraka no poslije su se već nekako „dogovorili“ sa starješinama i pismoznancima, pa se to razglasilo sve do danas.
Velika Subota. Još je mrak ali se svjetlo pobjede nezaustavljivo širi od Uskrsne sveće. Znate onu divnu napetost u službi svjetla. Napetost koja je predvidljiva jer je Isus pobjedio smrt, grijeh, bol,…Da bi mogao brzo reagirati ako me pozovu iz bolnice, stao sam blizu izlaza i u stvari se našao u „loži“, kao gledalac ali naravno i učesnik sakramenta krštenja. Dječak, svojih šest mjeseci je bio u naručju majke, pored je stajao otac. Svi su bili svečano obučeni-otac i sin su imali i leptir mašne. Dječak je bio vrlo lijep, okruglog slatkog lica, bistrog pogleda – sladak kako se to uobičajeno kaže. Majka je bila uzbuđena: „Kako će sve proći?“ Otac je pokušao svojim prisustvom da joj pruži podršku no i u njemu se nazirala važnost trenutka. Cijela zajednica je bila skoncentrisana na prijem novog člana u zajedništvo crkve i to je davalo čitavoj ceremoniji vrlo svečani ton. Svi su složno odgovarali na upite o odricanju od zloga i potvrđivali simbole svoje vjere. Dječak je na krštenju trebao dobiti tri imena a koje sam zaboravio ali znam da su zvučala nekako preodraslo uz tako milo djetetovo lice. Prišao je svećenik i svojim dubljim glasom predvodio obred. Tada su se dogodio divan spontani susret koji mi je izmamio iskren osmijeh više puta. Dok je svećenik pitao za ime djeteta, dječak ga je radoznalo promatrao a zatim ga je svojom ručicom uhvatio za misnicu i čak je i prinjeo malo ustima. Svećenik je pribrano nastavio dalje dok su se osmijesi i milina odražavali na licima onih koji su bili blizu. Ubrzo potom svećenik je pružio svoju lijevu ruku djetetu dok je u desnoj držao obrednik. Dječak je spremno uhvatio svećenika za ruku i služba se neko vrijeme tako odvijala. Svećenik – Isusov predstavnik, prima za ruku novokrštenika i uvodi ga u crkvu, u zajednicu. Vjerujem da se i Otac nebeski osmjehnuo. Majka je bila ganuta ali i dalje uzbuđena. Simboličan događaj koji me dirnuo i potakao na razmišljanje. Velika Subota.
Uredio: prof. dr. sc. med. Robert Semnic
Dodajte komentar