Sve počinje šalom. Bit je komedije da suprotnosti dolaze zajedno, protivne stvari postavljaju se jedna uz drugu. Tako se smijemo kada odrasli govori kao dijete ili kada se jednostavan čovjek izgubi u složenostima sofisticirana društva. Središnja tvrdnja kršćanstva – još uvijek zapanjujuća nakon dvije tisuće godina -jest da je Bog postao čovjekom. Stvoritelj svemira, koji nadilazi svaku definiciju ili pojam, uzeo je na sebe narav kao što je naša, postavši jedan od nas. Kršćanstvo tvrdi da su se beskonačno i konačno susreli, da su se vječno i vremenito zagrlili, da je onaj koji je oblikovao galaksije i planete postao dijete preslabo i da podigne glavu. A da bi humor bio još izraženiji, ovo Božje utjelovljenje nije se najprije očitovalo u Rimu, Ateni ili Babilonu, ni u nekomu drugom velikom kulturnom ili političkom središtu, nego u Betlehemu, u Judeji, mjestašcu na kraju Rimskoga Carstva. Moglo bi se podrugljivo smijati na ovu šalu – kao što su mnogi tijekom stoljeća i činili – ali, kako je primijetio G. K. Chesterton, srce i najskeptičnije osobe mijenja se kada samo čuje ovu poruku. Kršćanski su vjernici godinama oni koji se razdragano smiju na ovu svetu šalu i nikada se ne umaraju slušati je ponovno, bilo da je izrečena u Augustinovim propovijedima, u argumentima Tome Akvinskoga, u Michelangelovim freskama, u vitrajima u Chartresu, u mističkoj poeziji Terezije Avilske ili u malomu putu Terezije od Djeteta Isusa. Netko je primijetio da je srž grijeha u uzimanju sama sebe previše ozbiljno. Možda je zato Bog izabrao spasiti nas nasmijavajući nas.
Jedna od najvažnijih stvari koju treba razumjeti o kršćanstvu jest da ono nije prvenstveno filozofija ili etički sustav ili religijska ideologija. Ono je odnos prema uznemirujućoj osobi Isusa Krista, Bogočovjeka. Netko stoji u središtu kršćanskoga zanimanja. Premda kršćanski mislitelji rabe filozofske ideje i kulturne konstrukcije da bi artikulirali značenje vjere – ponekad na čudesno razrađen način – oni se nikada, ni u najboljemu slučaju, ne udalje daleko od toga vrlo posebna i uznemirujućega rabija iz Nazareta iz prvoga stoljeća. Ali tko je on točno bio? Ne znamo gotovo ništa o prvih trideset godina Isusova života. Premda su ljudi naveliko nagađali o tim skrivenim godinama – da je putovao u Indiju da nauči Buddhinu mudrost, da je boravio u Egiptu gdje je postao vješt u liječenju i tako dalje – ne postoji nikakva pouzdana informacija o Isusovoj mladosti i ranoj odrasloj dobi, osim možda primamljive zgode u Lukinu Evanđelju o nalaženju Isusa u Hramu. Budući da je Josip, muž Isusove majke Marije, opisan kao drvodjelac, možemo pretpostaviti da je Isus upoznao drvodjelski zanat tijekom odrastanja. Koliko možemo ustanoviti, Isus nije bio formalno školovan u rabinskoj školi niti je bio obrazovan da bude hramski svećenik ili pismoznanac, nije bio privrženik farizeja, saduceja ili esena – sve priznatih religijskih stranaka s posebnim uvjerenjima, postupcima i doktri- narnim sklonostima. Ako mogu upotrijebiti pomalo anakronistički termin, bio je laik.
To je njegov dolazak na javnu scenu učinilo još više zapanjujućim. Jer ovaj nazaretski dvodjelac, bez ikakva formalnoga religioznog obrazovanja ili pripadnosti religijskoj stranci, počeo ie govoriti i djelovati s autoritetom bez presedana. Masama koje su ga slušale kako propovijeda bezbrižno je izjavljivao: “Ćuli ste da je rečeno… a ja vam kažem…” (Mt 5,21-48). Naravno, to se odnosilo na Toru, na Mojsijevo učenje, zadnje mjerilo za priziv svakoga vjernog rabija. Stoga je on za sebe zahtijevao autoritet veći od autoriteta najznačajnijega Izraelova učitelja i zakonodavca. Uzetomu muškarcu kaže: “Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi” (Mt 9,2). Shvaćajući skandaloznost ove tvrdnje prisutni rekoše u sebi: “Ovaj huli” (Mt 9,3). Nadalje, Isus je dokazao da ima vlast i nad prirodnim silama. Umirio je oluju koja je prijetila da će potopiti lađu njegovih učenika, pokorio je sile tame, otvorio je gluhe uši i vratio vid slijepim očima, nije samo oprostio grijehe uzetomu muškarcu – oslobodio ga je paralize, čak je Jairovu kćer vratio u život. Sve ovo učinilo je Isusa krajnje fasci- nirajućom osobom. Uvijek iznova čujemo u evanđeljima kako se glas o njemu proširio po svoj zemlji i kako su mnoštva stalno dolazila k njema sa svih strana: “kad ga nađoše, rekoše mu [učenici]: ‘Svi te traže'” (Mk 1,37). Što ili je privlačilo k njemu? Neki su se nesumnjivo htjeli osvjedočiti o njegovim nadnaravnim moćima ili se okoristiti njima. Drugi su htjeli čuti riječi nenadmašno karizmatičnoga rabija. Treći su se jednostavno htjeli družiti sa slavnom osobom. Ipak mislim da je opravdano pretpostaviti da su se svi oni pitali tko je zapravo taj čovjek.
Na polovici svojega javnog djelovanja Isus je s učenicima došao do sjeverne granice obećane zemlje, do područja Cezareje Filipove, blizu današnje Golanske visoravni, i tamo je postavio baš to pitanje: “Što govore ljudi, tko sam ja?” (Mk 8,27). Toliko smo navikli čuti to pitanje u evanđeljima da smo izgubili osjećaj za njegovu neobičnost. Nije ih pitao što ljudi misle o njegovu učenju ili kakav dojam ostavlja ili kako mnoštvo tumači njegova djela – sve potpuno razumljiva pitanja. Htio je znati što oni misle o njegovu identitetu, njegovu biću. A to pitanje – koje su kršćanski teolozi postavljali stoljećima – razlikuje Isusa od svih drugih velikih osnivača religija. Buddha je aktivno odvraćao svoje sljedbenike od usredotočivanja na njegovu osobu, umjesto toga poticao ih je da idu duhovnim putem kojim se i sam okoristio.
Preuzeto: R. BARRON, Katolicizam, Verbum, Split, 2015., str.313.
Photo: https://pixabay.com/en/faith-cemetery-tombstone-jesus-208820/
Više o knjizi možete saznati na ovome linku:
Dodajte komentar