Duhovno štivo Deo životne priče američkog taksiste
Duhovno štivo

Deo životne priče američkog taksiste

Mark je u svojoj petoj dekadi života i vozi taksi u Savani, Džordžiji već 9 godina, 6 dana u sedmici. Priča dosta jakim glasom sa južnjačkim akcentom. Prije je je radio u pejsažnoj arhitekturi kada je pao i te je poslije oporavka promjenio posao. Kaže da je blagoslovljen što je kršćanin i što ima dva posla – kao taksista i tako što piše za lokalne novine o sportskim događajim i rezultatima djece u orkugu. Voli svoje poslove. 2003. godine je nakon pada sa kamiona zadobio povredu kičme, u početku sa jakim bolovima a zatim i nemogućnošću hoda. To se desilo neposredno nakon što je preminula njegova majka. Tada mu je očuh rekao: “Mark! Ti moraš promjeniti način svog života. Ne budeš li to uradio, Bog će morati da te baci nisko, ne bi li se obratio!“ Neurokirurg koji je operisao Majka zbog velike hernije diska koju je zadobio tokom povrede, ušao je u bolesničku sobu gde je bio i Markov očuh. “Mark imam jednu dobru i jednu lošu vest!“ „O, ne, ovo ne zvuči dobro“ pomislio je u sebi Mark i rekao: “Dajte prvo dobru vijest“. „Dobra vijest je da smo uspjeli da otklonimo herniju koja je pritiskala nerve a loša vijest je da više nećeš moći hodati! Ali ja ti preporučam da nastaviš sa rehabilitacijom koju ću ti prepisati“. Po odlasku liječnika Mark i očuh su plakali i tada je očuh rekao: „Sjećaš li se što sam ti prije rekao o promjeni života?“ „Da, ali što moram učiniti?“ odgovorio je Mark. „Obrati se Gospodinu i zamoli ga: „Bože ako je tvoja volja, pomozi mi da se oporavim da bi ponovo mogao hodati“. Priča o Markovoj rehabilitaciji i oporavku je vrlo slična pričama koje smo bar jednom u životu imali priliku gledati u nekom od filmova jer se radi o univerzalnoj temi svakog ljudskog bića – zdravlje-vjera-upornost. Od invalidskih kolica, preko proteza za noge, štaka i hodalice, uspona i padova, nakon šest mjeseci Mark je ponovo uspio hodati. Neurokirurg je na kontroli uzviknuo:“Mark! Pa ovo je pravo čudo! Prema medicinskim pokazateljima nije bilo šansi da ponovo prohodaš“. Mark mi nije odgovorio na pitanje, koji mu je to momenat bio najvažniji u odnosu sa Bogom tokom ovog perioda iskušenja ali je zato tokom razgovora rekao da se svako jutro zahvali Bogu za mogućnost što je živ, što može, hodati, raditi i što vjeruje Gospodinu. Dirnuo me i njegov odnos sa očuhom:“Tata je bio alkoholičar te je napustio mene i mamu kad sam imao 8 godina. I očuh je imao teških dana jer služio zatvorsku kaznu tokom koje se obratio. Kada je izašao iz zatvora, upoznao je mamu. Znam da je  Bog poslao očuha da se brine o meni, nakon mamine smrti“.

Mark mi je otpjevao pjesmu iz baptističke crkve koja govori o brizi Boga za svakoga od nas. Rekao mi je da je njegova obaveza da se prema svakome odnosi sa poštovanjem i ljubaznošću, da ispuni svoje dužnosti – da svakog odveze i doveze tačno i na vrijeme, respektujući svaku osobu, bilo koje boje kože i životnog opredijeljenja ona bila. U vjerničkom duhu me je uvjerio da je Bog sa svakim koji u njega vjeruje.

Piše: Robert Semnic

 

Svjetlo Vjere

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.