Sve počinje šalom. Bit je komedije da suprotnosti dolaze za­jedno, protivne stvari postavljaju se jedna uz drugu. Tako se smi­jemo kada odrasli govori kao dijete ili kada se jednostavan čo­vjek izgubi u složenostima sofisticirana društva. Središnja tvrd­nja kršćanstva – još uvijek zapanjujuća nakon dvije tisuće godina -jest da je Bog postao čovjekom. Stvoritelj svemira, koji nadilazi svaku definiciju ili pojam, uzeo je na sebe narav kao što je naša, postavši jedan od nas. Kršćanstvo tvrdi da su se beskonačno i ko­načno susreli, da su se vječno i vremenito zagrlili, da je onaj koji je oblikovao galaksije i planete postao dijete preslabo i da podi­gne glavu. A da bi humor bio još izraženiji, ovo Božje utjelovlje­nje nije se najprije očitovalo u Rimu, Ateni ili Babilonu, ni u ne­komu drugom velikom kulturnom ili političkom središtu, ne­go u Betlehemu, u Judeji, mjestašcu na kraju Rimskoga Carstva. Moglo bi se podrugljivo smijati na ovu šalu – kao što su mnogi tijekom stoljeća i činili – ali, kako je primijetio G. K. Chesterton, srce i najskeptičnije osobe mijenja se kada samo čuje ovu poru­ku. Kršćanski su vjernici godinama oni koji se razdragano smiju na ovu svetu šalu i nikada se ne umaraju slušati je ponovno, bilo da je izrečena u Augustinovim propovijedima, u argumentima Tome Akvinskoga, u Michelangelovim freskama, u vitrajima u Chartresu, u mističkoj poeziji Terezije Avilske ili u malomu pu­tu Terezije od Djeteta Isusa. Netko je primijetio da je srž grijeha u uzimanju sama sebe previše ozbiljno. Možda je zato Bog iza­brao spasiti nas nasmijavajući nas.

Jedna od najvažnijih stvari koju treba razumjeti o kršćan­stvu jest da ono nije prvenstveno filozofija ili etički sustav ili re­ligijska ideologija. Ono je odnos prema uznemirujućoj osobi Isu­sa Krista, Bogočovjeka. Netko stoji u središtu kršćanskoga zani­manja. Premda kršćanski mislitelji rabe filozofske ideje i kultur­ne konstrukcije da bi artikulirali značenje vjere – ponekad na ču­desno razrađen način – oni se nikada, ni u najboljemu slučaju, ne udalje daleko od toga vrlo posebna i uznemirujućega rabija iz Nazareta iz prvoga stoljeća. Ali tko je on točno bio? Ne zna­mo gotovo ništa o prvih trideset godina Isusova života. Prem­da su ljudi naveliko nagađali o tim skrivenim godinama – da je putovao u Indiju da nauči Buddhinu mudrost, da je boravio u Egiptu gdje je postao vješt u liječenju i tako dalje – ne postoji ni­kakva pouzdana informacija o Isusovoj mladosti i ranoj odrasloj dobi, osim možda primamljive zgode u Lukinu Evanđelju o nalaženju Isusa u Hramu. Budući da je Josip, muž Isusove majke Marije, opisan kao drvodjelac, možemo pretpostaviti da je Isus upoznao drvodjelski zanat tijekom odrastanja. Koliko možemo ustanoviti, Isus nije bio formalno školovan u rabinskoj školi ni­ti je bio obrazovan da bude hramski svećenik ili pismoznanac, nije bio privrženik farizeja, saduceja ili esena – sve priznatih re­ligijskih stranaka s posebnim uvjerenjima, postupcima i doktri- narnim sklonostima. Ako mogu upotrijebiti pomalo anakroni­stički termin, bio je laik.

To je njegov dolazak na javnu scenu učinilo još više zapa­njujućim. Jer ovaj nazaretski dvodjelac, bez ikakva formalnoga religioznog obrazovanja ili pripadnosti religijskoj stranci, počeo ie govoriti i djelovati s autoritetom bez presedana. Masama ko­je su ga slušale kako propovijeda bezbrižno je izjavljivao: “Ću­li ste da je rečeno… a ja vam kažem…” (Mt 5,21-48). Naravno, to se odnosilo na Toru, na Mojsijevo učenje, zadnje mjerilo za pri­ziv svakoga vjernog rabija. Stoga je on za sebe zahtijevao autoritet veći od autoriteta najznačajnijega Izraelova učitelja i zako­nodavca. Uzetomu muškarcu kaže: “Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi” (Mt 9,2). Shvaćajući skandaloznost ove tvrdnje prisut­ni rekoše u sebi: “Ovaj huli” (Mt 9,3). Nadalje, Isus je dokazao da ima vlast i nad prirodnim silama. Umirio je oluju koja je pri­jetila da će potopiti lađu njegovih učenika, pokorio je sile tame, otvorio je gluhe uši i vratio vid slijepim očima, nije samo opro­stio grijehe uzetomu muškarcu – oslobodio ga je paralize, čak je Jairovu kćer vratio u život. Sve ovo učinilo je Isusa krajnje fasci- nirajućom osobom. Uvijek iznova čujemo u evanđeljima kako se glas o njemu proširio po svoj zemlji i kako su mnoštva stalno do­lazila k njema sa svih strana: “kad ga nađoše, rekoše mu [učeni­ci]: ‘Svi te traže'” (Mk 1,37). Što ili je privlačilo k njemu? Neki su se nesumnjivo htjeli osvjedočiti o njegovim nadnaravnim moći­ma ili se okoristiti njima. Drugi su htjeli čuti riječi nenadmašno karizmatičnoga rabija. Treći su se jednostavno htjeli družiti sa slavnom osobom. Ipak mislim da je opravdano pretpostaviti da su se svi oni pitali tko je zapravo taj čovjek.

Na polovici svojega javnog djelovanja Isus je s učenicima došao do sjeverne granice obećane zemlje, do područja Cezareje Filipove, blizu današnje Golanske visoravni, i tamo je postavio baš to pitanje: “Što govore ljudi, tko sam ja?” (Mk 8,27). Toliko smo navikli čuti to pitanje u evanđeljima da smo izgubili osje­ćaj za njegovu neobičnost. Nije ih pitao što ljudi misle o njego­vu učenju ili kakav dojam ostavlja ili kako mnoštvo tumači nje­gova djela – sve potpuno razumljiva pitanja. Htio je znati što oni misle o njegovu identitetu, njegovu biću. A to pitanje – koje su kršćanski teolozi postavljali stoljećima – razlikuje Isusa od svih drugih velikih osnivača religija. Buddha je aktivno odvraćao svoje sljedbenike od usredotočivanja na njegovu osobu, umjesto toga poticao ih je da idu duhovnim putem kojim se i sam oko­ristio.

Preuzeto: R. BARRON, Katolicizam, Verbum, Split, 2015., str.313.

Photo: https://pixabay.com/en/faith-cemetery-tombstone-jesus-208820/

Više o knjizi možete saznati na ovome linku:

http://verbum.hr/knjige/katolicizam-6482/