Gajite duh molitve i služenja te imajte snažna ramena poput Isusa, kako biste mogli nositi posljednje među ljudima – poručio je Papa članovima petog općeg kapitula svećenika Schönstattskog pokreta, koje je jučer primio u audijenciju. Svećenik, prema mišljenju pape Franje, treba biti visoko na tornju kontemplacije kako bi bio posrednik između Boga i naroda – poput Mojsija kad je štitio narod od napada Faraona. Ali treba biti i dolje, uronjen u narod i njegove potrebe, tražeći prije svega one za koje nitko ne mari.
Svećenik nije iznad ili ispred svoje braće, već hoda s njima, ljubi ih Kristovom ljubavlju. Molimo Gospodina da nam dadne snažna ramena poput njegovih, da bismo tražili beznadne, te ga molimo da nas oslobodi od svećeničkog karijerizma – poručio je Sveti Otac. Nadalje je istaknuo da karizma nije muzejski izložak. Biti vjerni svojoj karizmi, držati ju čistom, ne znači zatvoriti ju u bocu, kao da je ona destilirana voda koju bi vanjski svijet mogao onečistiti; naprotiv, valja je otvoriti da bude u dodiru sa stvarnošću, s osobama, s njihovim brigama i problemima – napomenuo je Papa.
Svećeniku na prvome mjestu treba biti dodir s Bogom, s njegovom „prvom ljubavlju“, tako da molitvu ne treba doživljavati dosadnom, ili, još gore, zapostavljati je, s izlikom zahtjevne službe. Bog nas oslobađa od duha funkcionalizma – istaknuo je Papa, navodeći riječi osnivača Schönstattskog pokreta, Jospha Kentenicha: valja imati „uho na Božjem srcu i ruku na bilu vremena“.
Kad susrećemo svoju braću, osobito one koji u očima svijeta najmanje vrijede, što vidimo? Vodimo li računa o tome da ih Bog voli, da imaju tijelo poput tijela koje je Krist uzeo ili pak ostajemo ravnodušni na njihove probleme – upitao je Papa. Svećenicima je također savjetovao da se nikada ne osamljuju. Svećenička služba biva još ljepša kad ju se dijeli, ne može ju se zamišljati individualnom, ili još gore, u individualističkom svjetlu. Bratstvo je velika škola u kojoj se uči kako biti Isusov učenik – rekao je Sveti Otac.
Na kraju je Papa svećenike zamolio da budu velikodušni u praštanju. Ispričao je kako je u Buenos Airesu bio jedan svećenik koji je toliko opraštao da je imao grižnju savjesti. Jednom sam ga upitao: „Što činiš kad imaš tu grižnju savjesti?“, na što je odgovorio: „Idem u kapelu, gledam svetohranište i kažem: ‘Gospodine, oprosti mi, previše sam opraštao. Ali neka bude jasno da si mi loš primjer dao Ti!’“
Priredio: Siniša Tumbas Loketić
Preuzeto: Radio Vatikan
Dodajte komentar