»Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“
Dragi prijatelji!
Ponavljajući Isusove riječi o pšeničnom zrnu, zar ne da su u nama rađa rekao bih pomalo neobičan osjećaj, osjećamo možda i odbijanje ovih riječi. Zašto je to tako? Isus spominje umiranje! Uvijek kada slušamo o umiranju, naše biće, čovjek, nekako se opire tome jer zna, razum nam govori da to nije nešto što ispunja čovjeka, da to nije nešto za čim čovjek teži, i na posljetku, da to nije nešto što će čovjeka učiniti sretnim. Međutim, čuli smo da Isus ovdje govori o umiranju pšeničnoga zrna, govori o rodu, zemlji. Recimo, da smo to pšenično zrno mi! Ljudi koji svaki dan rade, trude se, školuju se, odgajaju obitelji, i tako iz dana u dan. Dakle, svaki dan našim radom, našim nastojanjem padamo na zemlju, trošimo se, padamo na zemlju – ali glavno pitanje koje postavljam sebi, a postavljam ga i svima Vama – umiremo li?! Da ponovim! Isus kaže, tek kad umremo donosimo obilan rod! Možemo činiti i najveće stvari u životu, možemo volontirati cijeli život, možemo toliko pomagati drugima, da u svoj toj „dobroti“, svoj našoj blagosti i nježnosti, zaboravimo umirati.
Ukoliko činim sve ono što mi život u mojoj, u našoj svakodnevnici donosi, ukoliko ovdje savladam sebe, svoj ponos, moć, ukoliko ono što činim svaki dan, činim ne da bih veličao sebe, nego naprotiv sebe umanjio, tada umirem. No, svakako ovdje ne mislim na dopuštanje da me netko bez razloga vrijeđa i tlači, govori stvari koje nisam zaslužio. Ali sve što činimo, sva pomoć koju drugima daje, neka bude takva da ne ističemo sebe na ohol način, nego u ljudskoj poniznosti učinimo ono što je i Krist učinio za nas. Hodajući Kalvarijom života, hodao je, ali je umirao. Činio je velike stvari za njegovog javnog djelovanja, ali je svo vrijeme umirao. Jeo je, pio je, hranio se kao i svatko drugi, bio je stolar, imao je obitelj, ali je umirao jer je svo vrijeme za njegova života, gledao križ kojega će zagrliti.
Pogledajmo naše nutrine! Budimo realni! Da li zaista umiremo? Da li zaista želimo zagrliti svoj križ? Ili se pak križu svom ljudskom snagom opiremo? Odlučimo zajedno danas! Ne svom snagom vikati da smo mi kršćani koji vjeruju u Krista! Odlučimo to drugima pokazati a da ništa ne kažemo, odlučimo drugima pomoći bez obzira je li zaslužio ili ne, odlučimo oprostiti ako nas je netko uvrijedio, te odlučimo ljubiti kao što je i Krist ljubio. Tada umiremo! Tada donosimo obilati rod! Tada idemo ka osobnom križu kojega trebamo poput Isusa, zagrliti. S toga, kao i naš Gospodin koji na svečani način ulazi u Jeruzalem, gdje ga svi radosno očekuju, tako i nas, njegovo učenike, svijet „radosno očekuje“. Ipak, nemojmo zaboraviti da ti isti koji su Isusa dočekali, vrlo brzo su ga i osudili, razapeli na križu. Polako ali sigurno, približavamo se velikim danima koji su na veoma važan način obilježili Isusov život. Ti dani nas ne bi trebali ostaviti ravnodušnim, nego učvrstiti u nama odluku još bolje i još jače slijediti Krista Gospodina. Dok koračamo prema Uskrsu, neka u našoj nutrini bude onaj osjećaj hrabre vjere, istinitog služenja i svjedočenja osobnoga umiranja za druge, za svijet!
vlč.Siniša Tumbas Loketić
Dodajte komentar