„U nebu ne postoje podjele na više ili manje dobre ljude, tamo se nalaze samo sveti, većina ljudi se još nije opredijelila za svetost“
Poštovani prijatelji!
Htio bih nešto progovoriti o svetosti! Često puta nam se zna učiniti, ili znamo krivo misliti, da se svetost odnosi samo na „crkvene ljude“. Pod tim pojmom mislim na papu, biskupe, svećenike, časne sestre, i sve one koji na neki određeni bliži način služe Crkvi Božjoj. Tako se zna čuti razmišljanje da je svetost nešto što se ne može tako lako postići. Nije slučajno da pišem o svetosti baš u svetom korizmenom vremenu. Razmišljajući o Korizmi, korizmenim poticajima koje znamo čuti u propovijedima, raznim meditacijama i slično, dolazim do saznanja da vrlo malo ima prostora gdje se govori o svetosti. Obično u ovom vremenu govorimo o pokori, kajanju, grijesima, Božjem milosrđu prema grešnom čovjeku, i uvijek je naglasak na grijehu. Ipak, htio bih da u ovom vremenu Korizme, pored svega ovoga što sam nabrojao, ostavimo prostora za svetost. Svetost je ta koja proizlazi iz svih ovih praksi na koje Crkva potiče svoje vjernike. Učinimo da se ta svetost malo više čuje, a osobito da se na nama i vidi. Nemojmo vrlo sebično stavljati sebe u centar pažnje, naglašavajući kako smo grešni ljudi potrebni velikoga Božjega milosrđa (što je apsolutno istina), pokušajmo malo naglašavati svetost, koja je tako blizu, a čini se da je tako daleko. Ona je prisutna u našoj svakodnevnici, našim obiteljima, našim radnim mjestima, školama i fakultetima. Tu nam je na dohvat ruke, ali zašto se čini tako dalekom?! Zanimljive su mi riječi poznate britanske premijerke Margareth Tacher: „Pazi svoje misli, jer one postaju riječi, pazi svoje riječi jer one postaju tvoja djela, pazi svoja djela jer postaju tvoje navike, pazi kakve su ti navike jer one grade tvoj karakter….“ Što sam ovim citatom htio reći?! Čini mi se da je u ovom svetom korizmenom vremenu naglašena grešnost, kajanje, slabost svakog čovjeka – od Boga stvorenog. Kada malo razmislim, samo jedan dan u crkvenoj liturgijskoj godini je sav prožet svetošću – Svi Sveti! Samo jedan dan! Hajdemo zajedno poraditi na ovome! Započnimo govoriti o svetosti. Sigurno ćemo u početku samo o njoj govoriti, ali vremenom će taj govor prijeći u jednu višu razinu. Ta više razina treba na dozvati u pamet, da je svetost tako lijep i radostan osjećaj koji je dostupan svakom čovjeku. Započnimo novi dan sa odlukom da ćemo biti sveti. Pozdravimo ukućane radosno, kolege na poslu dočekajmo s osmjehom, prijatelje na fakuletu i slično. Ovdje želim naglasiti da nije svetost govoriti „veselo“ a u srcu biti tužan! Ne! Započnimo dan sa radošću u svojoj nutrini, u svome srcu, i tu svetost će ljudi sigurno primijetiti koji nas taj dan budu susretali. Učinimo da se na nama vidi da smo Kristovi učenici, Kristovi vjernici. Naravno, u životu postoje mnoge poteškoće koje nas opterećuju, problemi koji nas pritiskuju i to ne treba ignorirati. Međutim, siguran sam da u svom zlu koje jedan dan nosi sa sobom, ima prostora za svetost! Usuđujem se reći da bi ona trebala dominirati. Budimo mi ti koji će učiniti prvi korak ka tome.
Kao zaključak moga razmišljanja o svetosti želim sve potaknuti da ove Korizme donesemo odluku (među brojim odlukama i odricanjima), da ćemo biti sveti! Potičimo jedni druge na radost, na svetost, i siguran sam da ćemo Uskrs dočekati kao kršćani koji zrače svetošću i radošću koju samo Bog može dati! Želim svima plodnu i blagoslovljenu Korizmu!
Siniša Tumbas Loketić
Dodajte komentar