Proslov Ivana Evanđeliste: I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama… Pavao pojašnjava u poslanici Hebrejima: Više puta i na više načina Bog je nekoć govorio ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.
Jeste li razmišljali koliko traju ovi dani, šalje li nam Bog i danas svoju Riječ?
Vjerujemo da je Isusov dolazak u našu povijest svakodnevan u misi i riječi Biblije.
Riječ je postala tijelo. Djelo. Biblija je nadahnuta i svako stoljeće nalazi u njoj pouku, prihvaća Riječ ili je odbacuje. Iako je Božja stvaralačka Riječ neponovljiva, sebi vlastita, ostvaruje se po našim ljudskim riječima u euharistiji.
Koliko smo mi svećenici toga svjesni?
Po Evanđeljima, Riječ je Isus Krist koji dolazi iz vječnosti u vrijeme. Ovremenio se, kako bi to rekao moj profesor o. Bonaventura Duda. Pamtim njegov osmijeh,pogled i široko raširene ruke dok bi to izgovarao.
Mi riječi rasipamo, trebale bismo imati vrijeme sazrijevanja i šutnju. To je nošenje riječi.Govor je rađanje. Nedozrela riječ je abortivna, reče prof. dr. Ivan Golub.
“Kad bi riječi bile kratka vijeka kao što je zvuk koji ih je izgovorio! One često žive godinama, kao sramne rane bole i žegu i truju život”, napisao je književnik Ivo Andrić. Naša riječ može biti most ili ponor među ljudima. Riječ bez djela nema vrijednosti. Božja je tijelom postala.
Božja izgovorena Riječ je Sin. Naša riječ je nestalna, varljiva, ponekad neuvjerljiva.
Zašto toliko govorimo. Bog nam je dao dva uha za slušanje, a samo jedna usta za govorenje. Želio se izreći u Riječi-Sinu. Mi smo slični. Govorimo da nas zapaze. U riječima iskazujemo kakvi smo.
O Ocu bismo malo znali da nam se nije darovao u Sinu. On je zanosno, sinovski, o njemu govorio. “Govorim onako kao mi je naredio Otac.” Mi smo brzopleti u govoru. Ponekad iza riječi ne stoji život. Prazne su, isprazne, gorke, uvrjedljive, ne grade mostove, kopaju jaz među ljudima. Kakva nam je molitva i mnošto riječi koje u liturgiji izgovaramo? Slušamo li Boga dok govorimo? Govoriti o Bogu riječima je teško. Papa napisa: “Čovjek je tako sazdan da njegove oči mogu vidjeti samo ono što Bog nije, jer Bog je za čovjeka bitno nevidljiv, nalazi se izvan njegova pogleda.” Tu nastaje muka. Neki žele riječima objasniti tajnu i zato uzimaju riječ, a treba pustiti da te ona obuzme kao Mariju.
Naše propovijedi, osobito one čitane, sliče na “partijske” referate. Pročitane su bez zanosa, bez emocija, samo da se pročitaju. Da mi je biti papa samo jedan sat to bi pod smrtni grijeh zabranio. Kako na takvu “nebulozu” odgovoriti? Kako reći: Pristajem, slažem se, riječ me obuzela i o njoj razmišljam?
Bog je u potrazi za čovjekovim pristankom. Želi da nakon njegove izgovorene Riječi kaže svoj, rekne svoj “Da!” On stoji iza svoje Riječi, mi ponekad. “Riječi nas spajaju sa zvijezdama”, pisao je M. Krleža.
Ovo je moje razmišljanje nakon svih propovijedi koje sam slušao preko dalekovidnice od naših…, neću ih imenovati jer nisam dostojan. “Riječi koje dolaze iz srca srcu idu s jezika do ušiju.”
Narodna mudrost kaže: “Cijeni riječ! Svaka od njih može postati tvoja posljednja! Današnja riječ sutrašnji je most.”
“Ovi dani” su nam danas. Što govorimo? Što nam Bog govori? Kroz riječ se da pojmiti što je čovjek, a što je Bog. Nažalost, “biljeg naših junačina-puno riječi-malo čina”, pisao je A. Harambašić. To vrijedi i za mene, nažalost.
Izvor: vjeraidjela.com, vlč. Slavko Vranjković
Foto: vjeraidjela.com
Dodajte komentar