Teologija novca

Prije nekoliko dana, dok sam prijatelja vodio u kratki obilazak Novoga Sada, zašli smo u pravoslavnu crkvu, odnosno Sabornu crkvu u Novome Sadu. Sad, nije to toliko ni važno u kojoj smo crkvi bili, nego želim razmišljati o ovoj temi, teologiji novca, na osnovu onoga što mi je jako dalo povoda za ovaj članak. Naime, kako smo bili u crkvi, jedna mlađa žena, prilazi ikoni koja se nalazi na sredini crkve, poljubi ikonu, i otvara svoj novčanik, gleda, i gleda, traži….. skromno, možda da ljudi koji se nalaze oko nje ne vide koliko novca je u pitanju, uzima novčanicu (ne znam koliko je bilo u pitanju) i stavlja u škrabicu pored ikone. Možda će netko od Vas reći kako je ovo redovita pojava u svakoj crkvi, bilo pravoslavnoj, bilo katoličkoj, i naravno da jeste redovita pojava, ali mene je ovaj čin, ove žene toliko “prodrmao” da evo i nekoliko dana nakon toga događa, ja o tome razmišljam. Želim, podijeliti sa Vama moje razmišljanje, kako ta novčanica, koju je ta gospođa ubacila, nije samo običan papir, nije samo nekakva naša ljudska “vrijednost”, nega taj običan, komad papira, nosi sa sobom dio nutrine te osobe. Ta žena, kojoj možda nije puno ostalo života, ili je doživjela velike muke u svom životu, ili ima probleme sa djecom, ili u obitelji ili bilo što drugo, dio svoje nutrine, dio svoga bića, “daruje” Crkvi! Dragi Bože! Kolika je to odgovornost! Čini mi se, da ponekad, mi svećenici nismo toga ni svjesni, i Bogu dragom sam zahvalan što me uvijek dovede u takve situacije, da se ne dam “zarobiti” novcem, i da ne pristajem na bilo kakve komprimise što se tiče novca. Ovaj događaj me je potkanuo, da razmišljam o novcu na jedan sasvim drugačiji način. Iako sam toga svjestan, i znao sam se nositi s njim (novac), ali uvijek dobro dođe jedna ovakva situacija, čisto da me potakne na još veću revnost i urednost na ovom području. Ljudi sa jednim velikim povjerenjem daruju novac nama, a mi imamo veliku odgovornost da taj novac usmjeravamo tamo gdje zaista treba. To je naša dužnost, to je naša odgovornost. A ovdje prije svega mislim na Crkvu, na nas svećenike i sve službenike Kristove Crkve. Ljudi daruju svoj novac, ljudi daruju od svojeg manjka, a ne viška, i na meni je kao svećeniku, da svaki dinar opravdam prije svega pred Bogom, a onda i pred mojim poglavarima. Možda ovo nije neka velika teologija, ali je dio moga razmišljanja kojega sam htio podijeliti s Vama!

Piše: Siniša Tumbas Loketić

Photo: alliance/dpa