On se rodio god. 1550. u krilu plemićke obitelji Kostka, u gradu Rostkowu. Bio je drugi sin bogate, moćne i ponosne obitelji, ponosne poljskim ponosom. Dječakova je majka željela da se njezinom drugom sinu dade ime svetoga krakovskog biskupa Stanislava, zaštitnika katoličke i uvijek vjerne Poljske. Stankova je majka bila duboko pobožna žena pa je i sina odgojila u religioznom duhu. Kod mlađega je više uspjela nego kod prvorođenca Pavla. Kad je Stanislavu bilo 14 godina, poslaše ga roditelji sa starijim mu bratom Pavlom i odgojiteljem u Beč na klasične nauke. Kako je upravo tada austrijski car započeo nizom nasilja prema isusovcima, oduzeo im je doskora i zgradu koja je bila namijenjena za konvikt đacima koji su izdaleka dolazili u školu u njihov kolegij. I tako se i braća Kostka, pošto su jedno vrijeme proboravili u isusovačkom konviktu, moradoše pobrinuti za stan u gradu, gdje su izvan škole bili izvan kontrole jer je njihov odgojitelj po značaju bio laka roba i sam povodljiv za laganim i udobnim životom pa nije bio sposoban svojim odgajanicima nametnuti stegu ozbiljnog mladenačkog i đačkog života. I sada se vidjelo tko je od njih trojice najzreliji. Bio je to najmlađi: Stanislav. Dok su se Pavao i odgojitelj odali rasipnu životu, često u sumnjivu i lošem društvu, dotle je Stanko nastojao oko pobožnosti i marljivosti u studiju. On je svoje vrijeme iskupljivao bolje od one starije dvojice. Kad je Stanko jednoga jutra potajno napustio Beč te pošao prema Augsburgu k njemačkom provincijalu Petru Kaniziju, brat Pavao i odgojitelj dadoše se u potjeru za njim. No nisu ga uhvatili te su se vratili natrag neobavljena posla. Stanko je sretno stigao u Augsburg, no ne našavši ondje sv. Petra Kanizija, pošao je u Dillingen. U razgovoru sa Stankom i Petar Kanizije se uvjerio da se kod njega radi, zaista, o pravom zvanju. Zato je odlučio poslati ga u Rim generalu reda Franji Borgiji. Na Stankov je korak otac mu reagirao žešće nego što se bilo nadati, reagirao onako nasilno i bahato, kao što su to znali činiti tadašnji zemaljski moćnici. Zaprijetio se da će, ako se Stanislav ne vrati u obitelj, potjerati iz Poljske sve isusovce. Stanko je, međutim, sretno stigao u Rim te ondje u rimskom novicijatu Sv. Andrije započeo svoj novicijat. Bio je u svakom pogledu uzoran novak: šutljiv, čedan, poslušan, ne odavajući na vani ipak ništa izvanredno. Gospodin mu nije namijenio dug život jer on je u malo vremena ispunio mnoge godine, naglo dozrio za nebo. Koncem listopada 1567. stigao je u Rim, a već je 15. kolovoza 1568. umro. Dogorio je naglo u rimskoj vrućini kao svijeća. Bilo mu je tek 18 godina. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je god. 1726. svecem.
Izvor: laudato.hr
Foto: wikipedia.org
Dodajte komentar