Započnimo provokativnim pitanjem: koliko uopće ima smisla štovanje euharistije izvan mise? Naime, u počecima su kršćani slavili isključivo nedjeljnu euharistiju, a svi drugi oblici euharistijske pobožnosti (osim pričesti bolesnika) bijahu nepoznati. Tijekom kasnijih stoljeća – ponajviše zbog toga što je euharistijsko slavlje bilo vjernicima nerazumljivo (zbog latinskog jezika) i daleko (jer su ga slavili isključivo klerici) – javljaju se drugi oblici euharistijske pobožnosti koji su uglavnom otvoreni običnom puku i koji se slave na narodnom jeziku (klanjanja, procesije, blagoslovi…). Drugim riječima, da je puk uvijek mogao dostojno sudjelovati u euharistijskom slavlju, misi, zacijelo se ne bi pojavili drugi oblici euharistijske pobožnosti. Ili možda ipak? Sada, nakon što je euharistijsko slavlje i općenito liturgija na narodnom jeziku i nakon što se trudimo da sav Božji narod – kao Crkva, Tijelo Kristovo[1] – u njemu doista i sudjeluje, imaju li uopće smisla drugi oblici euharistijske pobožnosti? Pokušat ćemo u ovom članku ukratko iznijeti povijest ovog pitanja, kao i izglede za današnji liturgijski i duhovni život, pri čemu će – zasigurno – neka pitanja i dalje ostati otvorena.
Kao temelj našeg izlaganja vrijedi staviti ono što je godine 1973. Sveti zbor za bogoštovlje rekao o načinu i smislu čašćenja euharistije izvan misnog slavlja:
“Slavljenje euharistije unutar misne žrtve u pravom smislu riječi je izvor i svrha štovanja što se njoj iskazuje izvan mise. Svete prilike se, naime, poslije mise poglavito čuvaju da se vjernici koji ne mogu biti kod mise, naročito bolesnici i u godinama odmakli, sakramentalnim zajedništvom sjedine s Kristom i njegovom žrtvom koja se u misi prikazuje. Čuvanje svetih prilika, što je postao običaj radi primanja pričesti, dovelo je do običaja klanjanja ovom sakramentu i iskazivanja mu poklonstvenog štovanja koje dugujemo Bogu. To klanjanje temelji se na valjanom i čvrstom razlogu. Štoviše, sama je Crkva ustanovila i neke javne i zajedničarske oblike tog klanjanja.”[2]
Ovo je doista važno uočiti. Tvrdi se, naime, troje. Kao prvo se naglašava da je štovanje euharistije unutar mise prvenstveni, najprirodniji i temeljni način štovanja. Drugo, konstatira se kako se tijekom povijesti pokazala potreba čuvanja euharistijskih prilika izvan mise da bi se omogućila pričest slabih i bolesnih. Konačno, kao treće, objašnjava se da je upravo iz te potrebe da se pričest čuva za bolesnike, nastao običaj štovanja euharistije izvan mise. Rekli bismo da doista unutar ove tri točke možemo promatrati – povijesno gledajući – razvoj euharistijske duhovnosti.[3]
1. Povijesna uvjetovanost
a) U samim počecima
Osnovno pitanje koje se već u počecima nameće jest samo značenje euharistije i euharistijskog blagovanja. U apostolsko se vrijeme u počecima euharistijsko slavlje odvijalo unutar zajedničke bratske gozbe, upravo kao na posljednjoj večeri. Apostoli bi se našli sa svojom zajednicom, govorili i tumačili Božju riječ u duge noćne sate – u sklopu zajedničkog blagovanja – i onda bi tu mjesto našlo i lomljenje euharistijskog kruha.[4] No vrlo se brzo pojavila poteškoća zajedničkog blagovanja kršćana iz židovstva i kršćana iz poganstva zbog poznate potrebe Židova (makar i kršćana iz židovstva) da paze na čista i nečista jela.[5] Iz tih je razloga, dakle, uskoro euharistijska gozba premještena iza zajedničke bratske gozbe. Uskoro se, međutim, javlja poteškoća opisana u 1 Kor 11,17-34 gdje je dolazilo do društvenih podjela kada su bogati donosili birana jela, što siromašni, naravno, nisu mogli pa su onda ostajali postiđeni. Pavao im onda oštro određuje da se euharistija ima posve odijeliti od običnog blagovanja. Pavao to objašnjava činjenicom da oni koji blaguju od jednog kruha i kaleža jesu jedno tijelo među sobom i jedno tijelo s Kristom (“zajedništvo krvi Kristove, zajedništvo tijela Kristova” – 1 Kor 10,16-17). Zato je razumljivo da onda Pavao u istoj poslanici opominje da nedostojno jedu i piju sa stola Gospodnjeg upravo oni koji narušavaju jedinstvo Kristove crkve. Naime, radi se o čaši novoga saveza, te tko remeti taj savez – to zajedništvo tijela Kristova – nedostojno sudjeluje u euharistiji (1 Kor 11,25-26). Iako je sav dotadašnji razvoj euharistijskog slavlja bio po sebi razumljiv, ipak se – povijesno gledano – euharistijsko slavlje sve više i više izmicalo iz konteksta gozbe.
b) Kasniji razvoj
U 2. se stoljeću događa određeni pomak: euharistijsko se blagovanje odvaja od euharistijskog slavlja. Oko 150. Justin svjedoči kako u Rimu od euharistijske hrane daje svima nazočnima, a nenazočnima (očigledno bolesnima i nemoćnima) se šalje po đakonima.[6] Iako, naravno, posve opravdano, ovdje se ipak po prvi puta euharistijsko blagovanje odvaja od euharistijskog slavlja. Ovaj razvoj ide još dalje. Nekoliko desetaka godina kasnije, početkom 2. st., Hipolit Rimski u “Apostolskoj predaji” svjedoči kako bi svi kršćani (ne samo bolesni i nemoćni) svakodnevno prije bilo kojeg obroka blagovali od euharistijskog kruha.
Razvoj ide dalje: euharistijsko se slavlje dijeli od nedjelje. U počecima se naime isključivo slavila “Gospodnja večera na dan Gospodnji”. Od 4. st. zahvaljujući misama na grobovima mučenika o obljetnici njihova mučeništva, te zahvaljujući potrebi da se post srijedom i petkom zaključi euharistijskim slavljem te zahvaljujući u tom smislu korizmenim postajama javljaju se euharistijska slavlja preko tjedna (u počecima su to bili srijeda i petak). Štoviše, čak se javlja potreba da se jednoga dana slavi više od jedne mise.
2. Nastanak štovanja euharistije izvan mise
Razmjerno rano bilježimo geste koje izražavaju štovanje euharistije. Tako Augustin opominje da je potrebno pokloniti se Kristovom tijelu prije negoli se vjernik njome nahrani.[7] Slično i Ćiril Aleksandrijski u svojim “Mistagoškim katehezama”[8] Dakle, koncem 4. st. i na Istoku i na Zapadu pričešćivanje je bilo povezano s različitim oblicima izraza štovanja i klanjanja. U slijedećim stoljećima javlja se i podizanje posvećenih prilika na koncu euharistijske molitve.
Valja zapaziti da se bogoslužje sve više promatra kao povijest, a manje kao otajstvo. Stoga se osobito u euharistijskom slavlju sve više pokušava pronaći veza i sličnost s Kristovom mukom, što dovodi i do poznatih alegorijskim tumačenjima,[9] sve do maštovitih tumačenja Amalarija iz Metza.[10] Nadalje, u teologiji postaju sve više važne rasprave o stvarnoj Kristovoj prisutnosti, tako da se sve više gubi osjećaj za misu kao vazmenu gozbu u kojoj se čini prisutnim vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća i po kojem onda vjernici postaju dionicima toga istog otajstva.
Što se tiče nastanka euharistijske pobožnosti, na nju su svakako djelovale molitva pred presvetim koje se čuva na uobičajenom mjestu, procesije, izlaganje Presvetog te blagoslovi.
a) Molitva pred presvetim koje se čuva na uobičajenom mjestu
U počecima je svetohranište jednostavno bio kovčežić u kojem se na nekom posebnom mjestu (u sakristiji) čuvao euharistijski kruh koji je pretekao od prethodne euharistije, a čuvao se za bolesnike. Međutim, uskoro je svetohranište premješteno na vidljivije i “časnije” mjesto u crkvi i samim tim je, tamo od 12. st., postalo osobito prikladno mjesto za “pohod” i molitvu.
b) Procesije
Procesija na Cvjetnicu, koja se prvi puta spominje već u 4. st. u Jeruzalemu (u Egerijinu putopisu), od 11. postaje euharistijske procesija. Međutim euharistijska procesija doživljava svoj najveći vrhunac od 13. st. i to vezana uz svetkovinu Tijelova, kako je to sve do naših dana.[11]
c) Izlaganje
Do 13. st. jedini oblik izlaganja bilo je uzdizanje euharistijskog kruha neposredno prije pričesti uz riječi “Svetinje svetima!” (ili slične riječi). Početkom 13. st. uvedeno je podizanje posvećenog kruha nakon izvještaja o ustanovljenju (riječi posvete) u euharistijskoj molitvi.[12]Time se javlja pojam “vidljive” pričesti, tj. počinje se pridavati osobita važnost gledanjuposvećene hostije, što je jamčilo posebni blagoslov i milosti (izlječenja, dug život), tako da gledanje hostije zadobiva gotovo istu vrijednost kao i sama pričest.
d) Blagoslovi
Euharistijski blagoslov vuče podrijetlo iz molitve časoslova i iz Tijelova. Naime, večernja koju je puk u nekim krajevima molimo latinski ili na narodnom jeziku (kao u nas u primorskim krajevima) uskoro se slavila pred izloženim euharistijskim kruhom, a na koncu bi slijedio euharistijski blagoslov. Slične su pobožnosti i blagoslovi nastajali vezano uz Tijelovo. Javljaju se onda i četrdesetosatna klanjanja kao i “sveudiljna” klanjanja u nekim samostanskim crkvama.[13]
3. Štovanje euharistije izvan mise danas
a) Apsolutno prvenstvo euharistijskog slavlja
Prije bilo kojeg govora o štovanju euharistije izvan mise valja imati na umu da liturgija naglašava kako samo euharistijsko (misno slavlje) ima posvemašnju prednost. Ono je izvor, temelj i vrhunac svekolikog štovanja euharistije. Primjera radi spomenimo slučaj posvete crkve. Naime, iako postoji i obred posvete crkve i posvetna molitva, rubrike objašnjavaju da crkvu prvenstveno posvećuje prva euharistija koja se u njoj slavi. Jednako je tako i molitva blagoslova liturgijskog posuđa: euharistijsko slavlje je ono koje po sebi posvećuje kalež. Jednako tako, pričest bolesnika nalazi, naravno, smisao u (nedjeljnoj) euharistiji u kojoj oni zbog bolesti nisu mogli sudjelovati, pa se onda po pričesti sjedinjuju i s euharistijskom gozbom i sa zajednicom koja ju je slavila (primajući tijelo Kristovo, postaju dionicima i Kristova otajstvenog Tijela – Crkve). Jednako tako i klanjanje na Veliki četvrtak na neki način produžuje proslavu Gospodnje večere i uvodi u proslavu vazmenog otajstva muke, smrti i uskrsnuća, kao što i tijelovska procesija slavi to veliko otajstvo koje se ostvaruje i ponazočuje upravo u euharistijskom misnom slavlju.
b) Čuvanje euharistije
Prisjetimo se zašto se euharistija uopće čuva izvan euharistijskog slavlja. Crkva veli da je “prva i prvotna svrha čuvanja euharistije izvan mise… davanje popudbine”.[14] Isti obrednik daje daljnje odredbe. U čestičnjaku odnosno u posudi za čuvanje posvećenih hostija treba biti hostija koliko je dovoljno za pričest bolesnika. To onda znači da nije u redu stvarati prevelike “zalihe”.[15] Naime, hvalevrijedno je i liturgijski ispravno da se u sklopu misnog slavlja vjernici pričešćuju od hostija posvećenih u tome istome slavlju, tako da je onda znak blagovanja od jednog kruha i na izvanjski način vidljiviji. Naravno, kako je crkva i izvan euharistijskog slavlja osobito pogodan prostor za molitvu, ta će molitva tim više biti prikladnija u kapelici gdje se čuva Presveto, odnosno pred svetohraništem. Naime, iako je Krist na poseban prisutan u svojoj Crkvi u svim liturgijskim slavljima i molitvenim susretima (SC 7), ipak se njegova se prisutnost u euharistijskim prilikama naziva “izvrsnijom”, jer je on nazočan “supstancijalno i trajno”.[16] Stoga isti Obrednik potiče da svaki dan u pogodno vrijeme crkve budu otvorene, da bi se vjernicima omogućio pohod pred presvetim sakramentom.
Glede mjesta za čuvanje euharistije isti obrednik (br. 9-11) određuje kao prvo da mjesto bude odlično, tj. lijepo uređeno i onda prikladno za klanjanje. U tome će smislu najbolje rješenje zacijelo biti posebna kapelica (pogotovo u slučaju kada je crkva posebno “prometna” zbog sprovodnih misa, vjenčanja, zbog turista…). Određuje se također da svetohranište bude od čvrstog materijala i nepomično,[17] s dobrom bravom i ključem koji se brižno čuva.[18]Konačno, kao što je uobičajeno, dobro je označiti svetohranište postaviti “vječno svjetlo”.
c) Pričest bolesnika
Ovo je svakako u našoj crkvi premalo prisutno. Naime, župnici revno obilaze bolesnike prije Božića i Uskrsa, neki i za prve petke u mjesecu, ili prigodom pučkih misija. Međutim, u nas je premalo prisutno ono što je prastara tradicija, o kojoj svjedoči već spomenuti sv. Justin sredinom 2. st. u Rimu, a to je redovita nedjeljna pričesti bolesnika. Naime, bilo bi veoma važno uključiti na takav način u nedjeljo euharistijsko slavlje sve one koji su inače prije dolazili, ili bi rado došli da ih ne sprječava bolest. Tako se onda poslije nedjeljne mise nosi pričest takvim bolesnicima. U tome slučaju, naravno, župniku pomažu đakoni, akoliti i izvanredni djelitelji pričesti.[19] Evo još jednog ozbiljnog razloga da doista poradimo na tome da zažive prave laičke službe i redovi: lektorat, akolitat i đakonat. U ovakvoj brizi za bolesnike nekako se objedinjuje liturgija i diakonija, što pripada samoj biti crkvenog djelovanja.
d) Klanjanje pred presvetim sakramentom
Bogoslužje Velikog četvrtka određuje da se na koncu mise presveti sakrament odnese na neko prikladno mjesto gdje ga onda svećenik s poslužiteljima okadi, te ostanu još neko vrijeme u molitvi. Nakon toga se preporuča da i vjernici ostanu još jedno vrijeme u molitvi slijedeći Gospodinov poziv “Bdijte i molite!” Kao što se vidi na primjeru Velikog četvrtka, euharistijsko je klanjanja nekako produžetak euharistijskog slavlja i na nj se odnosi. Kao takvo ono je izraz molitvene zahvalnosti za potpuno sudjelovanje u euharistiji – po svetoj pričesti, pogotovo pričesti u sklopu nedjeljnog euharistijskog slavlja cijele zajednice.[20] Ovo je važno naglašavati i klanjanje stavljati upravo u takav kontekst, da ne bi ono bilo odraz onoga staroga mentaliteta gdje je u nekih vjernika euharistijska pobožnost bila nadomjestak za euharistijsko slavlje u kojem nisu mogli djelatno sudjelovati i u kojem se nisu pričešćivali. Pri tome ne valja ići u krajnosti omalovažavanja ili preuveličavanja klanjanja pred presvetim sakramentom:
“Nikome nije dopušteno sumnjati ‘da svi Kristovi vjernici, prema običaju koji je uvijek vladao u Katoličkoj crkvi, ovom presvetom sakramentu s poštovanjem iskazuju poklonstveno štovanje koje dugujemo pravome Bogu. I nije manje vrijedan klanjanja zato što ga je Krist Gospodin ustanovio za primanje’.”[21]
e) Blagoslov s presvetim sakramentom
Zajednička euharistijska pobožnost obično završava blagoslovom s presvetim sakramentom, pogotovo ako se klanjanje oduži. Međutim, nipošto se ne smije izložiti presveti sakrament samo radi blagoslova.[22] Blagoslovu s presvetim uvijek treba prethoditi molitveno klanjanje.
f) Euharistijska procesija
Obrednik predviđa euharistijske procesije po ulicama u kojima vjernici javno svjedoče svoju vjeru i pobožnost prema presvetom sakramentu.[23] Osobito se ističe Tijelovska procesija. U današnje će vrijeme biti potrebno puno razboritosti da se vidi treba li, kojim ulicama i koliko svečano upriličiti jednu tijelovsku procesiju. Uz to je vezano više praktičkih pitanja: može li se pretpostaviti da će to za najveći dio stanovništva pojedinog mjesta biti prigoda da slave Boga ili će to više gledati kao izvanjsko slavlje, kao npr. mimohod s narodnim nošnjama. Može li se doista osigurati dostojanstveno odvijanje procesije ili će ona biti ometana prometom, gradskom vrevom, znatiželjnim komentarima…[24]
g) Euharistijski kongres
Obrednik konačno govori i o euharistijskom kongresu. On ima dvostruku svrhu: dublje upoznavanje euharistijskog otajstva i štovanje tog istog otajstva. Pri tome jedna zajednica zove cijelu mjesnu Crkvu, ili mjesna Crkva poziva druge mjesne Crkve na takav euharistijski sastanak. Bit će to, dakle, prigoda za teološko, biblijsko i liturgijsko proučavanja kao i za euharistijsko veleslavlje. Sve što je rečeno o euharistijskim klanjanjima i euharistijskim procesijama u još većoj mjeri vrijedi za euharistijske kongrese. Takav se kongres treba valjano i temeljito pripraviti da bi uistinu doprinio i boljem upoznavanju ovog velikog otajstva te da bi u slavljima euharistijskog kongresa vjernici i iskazali i obnovili svoju vjeru, što znači da se treba čuvati izvanjskog slavlja za koje bi se moglo reći da je samo sebi svrhom.
4. Perspektive
a) Poboljšanje euharistijskih slavlja
Nipošto ne bismo htjeli da se vjernici utječu različitim pobožnostima iz istih razloga kao i prije: zbog nerazumljivog euharistijskog slavlja iz kojeg bi bili isključeni. To onda znači da i naša kateheza i samo liturgijsko slavlje trebaju ići za tim da vjernici razumiju i smisao i otajstvo toga velikog sakramenta. Euharistija je naš izvor i vrhunac. Oko nje se okupljamo i po njoj jesmo ono što jesmo. Nadalje, potrebno je poraditi na tome da vjernici u njoj doista sudjeluju i pjesmom i molitvom i po liturgijskim službama. Svekoliko naše djelovanje jednom riječju treba ići za tim da nedjeljno euharistijsko slavlje bude slavlje cijele župske zajednice, u kojem će svatko sudjelovati po vlastitom daru i pozivu.
b) Štovanje euharistije izvan mise iz mise proizlazi i prema misi vodi
Poslije 2. vatikanskog sabora u svojoj liturgijskoj obnovi Crkva kao mudra gospodarica iznosi na svoj stol staro i novo. Tako u obnovljenoj liturgiji uz euharistijsko slavlje imaju svoje mjesto i različiti oblici štovanja euharistije izvan mise. Crkva i danas pokazuje da ih cijeni, ali uvijek uz napomenu da je euharistijsko misno slavlje središte i vrhunac. Tu posve osobito mjesto ima nedjeljna euharistija župske zajednice. Njoj trebaju voditi i iz nje proizlaziti svi oblici štovanja euharistije izvan mise. I po tom kriteriju onda možemo prosuđivati sve – po sebi hvalevrijedne – crkvene aktivnosti, pokrete i duhovnost u okviru određenih bazičnih zajednica.
[1] Prisjetimo se da po Augustinovu nauku Crkva i jest Crkva ukoliko slavi euharistiju, tj. po euharistiji Crkva postaje Crkvom!
[2] SVETI ZBOR ZA BOGOŠTOVLJE, Odredba, u Rimski obrednik. Sveta pričest i štovanja Euharistijskog otajstva izvan mise, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974., str. 5.
[3] Za ovaj povijesni pregled usporedi: N. MITCHELL, Il culto eucaristico fuori della Messa, u: Scientia liturgica, 3, Piemme, Casale Monferrato, 1998., 278-291.
[4] Izgleda da je upravo takva jedna bratska i euharistijska gozba opisana u Dj 20,7-12: “U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i, kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći. U gornjoj sobi, gdje smo se sabrali, bijaše dosta svjetiljaka. Na prozoru je sjedio neki mladić, imenom Eutih. Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s trećeg kata dolje. Digoše ga mrtva. Pavao siđe, nadnese se nad dječaka, obujmi ga i reče: ‘Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!’ Zatim se pope pa, pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore. tad otputova. Mladića odvedoše živa, neizmjerno utješeni”.
[5] Tu nepriliku bilježi Pavao u Gal 2,11-12: “A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja.”
[6] Prva Apologija, 66-67 (= PG 6,427-431); Časoslov, 2,510-511.
[7] Ennarationes in psalmum 98, 9, u CCL 39, Tournhout, 1956., 1385-1386.
[8] V.,21-22.
[9] Teodor Mopsvetijski tumači kako je posvećeni kruh savršena slika Kristove muke, a oltar na najbolji način predstavlja Kristov grob.
[10] Usp. Z. PAŽIN – N. ČUTURA, Alegorijsko tumačenje mise u nekim našim molitvenicima, u:Diacovensia 1(1993)131-141.
[11] Tijelovska je procesija nakon Tridentskog sabora redovito postala osobitim izrazom pravovjerja nasuprot protestantima koji su nijekali realnu Kristovu prisutnost.
[12] Podizanje kaleže s posvećenim vinom uvedeno je tek s Tridentskim saborom.
[13] To je i danas slučaj u nekim crkvama. Takva su nam klanjanja (ako i ne danonoćna, ono ipak tijekom cijelog dana) poznata npr. u Rimu u bazilikama sv. Petra i sv. Ivana Lateranskog.
[14] Rimski obrednik. Sveta pričest…, br. 5.
[15] Neki župnici na jednoj misi najradije posvete veliki broj hostija tako da im dostaje i za mjesec dana. To im je možda zgodnije, da ne moraju razmišljati ima li dovoljno posvećenih hostija ili ne, međutim, to daje lošu sliku: svećenik se onda na misi pričesti od prilika posvećenih u tome istom slavlju, a vjernicima daje “iz pričuve”, što onda u običnom našem shvaćanju izgleda kao “podgrijana večera”.
[16] Usp. Rimski obrednik. Sveta pričest…, br. 6.
[17] Nažalost, u nekim našim modernijim crkvama svetohraništa su često pomična.
[18] U crkvama na njemačkom govornom području svetohraništa su zapravo čelični sefovi koji izvana imaju druga “obična” drvena vrata da se ne pokvari umjetnički dojam. Ako nam je euharistija svetinja, onda je razumljiv ovaj oblik predostrožnosti.
[19] Iako se ne radi o sudjelovanju u liturgiji, prijenos nedjeljne euharistije na televiziji bolesnicima ipak puno znači. U tom bi slučaju pričest donesena u njihove domove za njih praktički bila “potpuno” sudjelovanje u euharistijskom slavlju.
[20] Navedeni obrednik u br. 82 u tome smislu izričito naglašava: “Treba paziti da u takvim izlaganjima bude posve jasno izražena povezanost presvetog Sakramenta s misom. Kod izlaganja valja brižljivo izbjegavati sve što bi moglo zamračiti Kristovu želju da nam presveta euharistija u prvom redu bude za hranu, lijek i okrepu”.
[21] Rimski obrednik. Sveta pričest…, br. 3.
[22] Usp. Ondje, br. 89.
[23] U nekim talijanskim župama euharistijska procesija po ulicama jedne župe redovito se upriličuje o crkvenom godu.
[24] Kako gledati npr. na to da procesija za nekoliko sati blokira osobito prometnu ulicu u gradu… Tu nema gotovih rješenja.
Izvor: Vjera i Djela, prof. dr. sc. Zvonko Pažin
Foto: Elvir Tabaković
Uredio: Nikola Knezi
Dodajte komentar