HIC – OVDJE…
Od 8. do 15. studenog 2016. godine imao sam milost sa zajednicom „Proroci“ hodočastiti u Svetu Zemlju. Pridružili smo se skupini hodočasnika iz Zagreba koje je organizirao i predvodio p. Tomislav Glavnik, franjevac konventualac, a naša se novonastala skupina pridružila velikom hodočašću Dubrovačke biskupije koju je predvodio biskup mons. Mate Uzinić. Stoga, na zajedničkim misama bilo nas je ukupno preko tri stotine.
Budući da sam u Svetu Zemlju već hodočastio (1998. godine s p. Tadejom), moji su doživljaji možda malo drugačiji od doživljaja drugih hodočasnika. Ipak, stavit ću ih na papir.
Svakako, hodočastiti u Svetu Zemlju velika je milost, pogotovo ako Ti je to hodočašće darovano kao što je darovano meni.
O samom Izraelu – Svetoj Zemlji – moglo bi se pričati s različitih gledišta jer su i povijest i sadašnji život ondje doista posebni. Rekao bih, sasvim drugi svijet od onoga u kojem mi živimo s mnogo zanimljivosti – zemljopisnih, povijesnih, političkih te religijskih. Posebno je uočljiva šarolikost načina života triju temeljnih skupina ljudi: židova, kršćana i muslimana. Zamjetna je i tragična netrpeljivost i razjedinjenost kršćana s pripadnicima drugih religija koja je ondje posebno bolna. O svemu tomu neću sad pisati, možda ću o tome pričati na nekim susretima ili tribinama…
U ovom izvješću želim se zadržati na onom bitnom – na duhovnom doživljaju – premda je bilo i onih lijepih doživljaja za oko, kao što su različiti krajolici, lijepe i zanimljive građevine te umjetnine različitih vrsta; od mozaika do slika i kipova.
Duhovni doživljaj svakoga hodočasnika ovisi ondje o otvorenosti uma i srca za one zbiljnosti s kojima se tamo susreće. Puno mirnije „duhovne vježbe“ svaki vjernik može imati i negdje drugdje – u tišini nekog samostana ili na hodočašću u neku katoličku zemlju kao i u neko od brojnih katoličkih svetišta diljem svijeta. Na tim bi mjestima mogao možda doživjeti i bolju duhovnu obnovu od one u Svetoj Zemlji. Ipak, samo u Svetoj Zemlji vjernik može izreći onu čudesnu istinu: OVDJE SE TO DOGODILO (lat. hic – ovdje). Svijest da se nalaziš u mjestu u kojem se zbio neki povijesni događaj, nešto što je vezano za Isusov život i djelovanje, nešto bitno za povijest spasenja svijeta i otkupljenja čovjeka, odnosno za moje spasenje i otkupljenje, puni čovjeka emocijama koje prožimaju cijelo njegovo biće i potiču ga na zahvaljivanje, kajanje, slavljenje ili na žarku molitvu. Stoga su na hodočašću u Svetu Zemlju česte suze, ali i blaženi osmijesi na licima pojedinih hodočasnika, kao i osjećaj dubokog mira i radosti. Mnogo je pjesme, klicanja i divljenja, ali i iznenađujućih istina koje pobožnoj duši zadaju bol. S pravom onda franjevci – čuvari Svete Zemlje (lat. Custodia Terrae Sanctae) – ističu da se nijedno hodočašće ne može usporediti s hodočašćem u Svetu Zemlju. Ono se može nazvati „Petim evanđeljem“ jer tako silno i opipljivo približava čovjeku sve događaje iz evanđelja uključujući i sam navještaj Radosne vijesti.
Za tjedan dana doista smo mnogo toga vidjeli i doživjeli. Netko je izbrojao da smo pohodili pedeset i tri sveta i značajna mjesta. Na svakom tom mjestu vodiči ponove više puta: „Ovdje se to dogodilo!“ i čitaju pripadajući tekst iz evanđelja. Stoga sam i ja ovu svoju reportažu naslovio riječima „Hic – ovdje“. Dovoljno je samo spomenuti neke gradove i sveta mjesta pa će svakom pobožnom vjerniku samo navirati tekstovi evanđelja, a nama koji smo ondje i bili, nizat će se slike tih mjesta i duboki duhovni doživljaji. Evo nekih od njih: Nazaret (crkva Navještenja – Marijina kuća), crkva sv. Josipa (Josipova kuća, kuća sv. Obitelji), Ain Karem (crkva sv. Elizabete, crkva Ivana Krstitelja), Betlehem (bazilika Isusovog rođenja, Pastirsko polje), rijeka Jordan, Kana Galilejska (prvo Isusovo čudo), Kafranaum (Isusov grad), Galilejsko jezero, Brdo blaženstava, Tabgha (mjesto čudesnog umnažanja kruha i ribica), Tabor (mjesto Isusovog preobraženja), Betanija (mjesto Isusovih prijatelja Lazara, Marte i Marije te Lazarov grob), Jeruzalem – Maslinska gora (Getsemani), crkva Dominus flevit (Gospodin je plakao), Zid plača, Dvorana posljednje večere, crkva sv. Petra (od pijetlovog pjeva), Via dolorosa (Križni put), bazilika groba Isusova (Kalvarija, Golgota, Sveti grob – mjesto Isusovog uskrsnuća), crkva sv. Ane (Bethezda), crkva Marijinog usnuća, Karmel, Haifa, Jerihon, Mrtvo more…
Svjedočenja
BILI SMO U SVETOJ ZEMLJI
Donosim četiri svjedočenja hodočasnika iz Subotice. I njihova svjedočenja potvrđuju da je doista velika milost hodočastiti u Svetu Zemlju i da hodočašćenje u mislima i srcima hodočasnika ostavlja neizbrisiv i, u duhovnom smislu, neprocjenjiv trag.
Obala Galilejskog jezera
Hodočašće u Svetu Zemlju bilo je iskustvo koje ćemo još dugo moći prebirati u srcu. Sva mjesta koja smo posjetili, ostavljala su svoju poruku, no na mene je poseban dojam ostavila obala Galilejskog jezera na mjestu gdje je Isus pripremio doručak učenicima i tri puta pitao Petra: „Ljubiš li me?“ Tamo sam uistinu snažno poželjela biti u Isusovoj prisutnosti. Iako smo na svim mjestima bili kratko, nakon svega me je pratila spoznaja da se svugdje možemo vratiti čitajući Sveto pismo koje je sada živo pred našim očima. Vidjeli smo kako doista izgleda pustinja, Jordan, Judejsko more i sva mjesta koja za nas više neće biti samo biblijski pojmovi.
Poseban osjećaj pružio je posjet Zidu plača gdje smo vidjeli kako Židovi neprestano dolaze moliti i žele biti što bliže mjestu nekadašnjeg Božjeg prebivališta, zato se svi guraju prema kutu zida koji je bio najbliže Svetištu. U tome sam vidjela snažnu čežnju naroda za Gospodinom i njegovom blizinom pa je to u meni probudilo veliku zahvalnost prema euharistiji u kojoj imamo milost biti potpuno sjedinjeni s Bogom. /Ana Gaković/
Shvatila sam koliko je važno moliti za jedinstvo kršćana
Ove jeseni bila sam blagoslovljena da sa svojom molitvenom zajednicom krenem put hodočašća u Svetu Zemlju. Vijest o tome došla je iznenada i sve se nekako brzo odigralo. Većinu vremena prije samog hodočašća bila sam zaokupljena obavezama i nisam u potpunosti osvijestila što se sprema.
Kako se hodočašće bližilo, iskreno sam se pitala zašto me Gospodin tamo šalje jer sam se osjećala potpuno nespremnom za to. Međutim, milosti koje sam tamo dobila neprocjenjive su i nezamjenjive. Tako sam ponovo shvatila (i želim to posvjedočiti) da Gospodin uvijek zna i dobro planira što radi. Njegovo vrijeme nije naše vrijeme i naše misli nisu Njegove misli. On uvijek zna zašto nešto čini i tome se ne treba odupirati nego Mu vjerovati.
Od svega viđenoga i proživljenoga na hodočašću, najveći dojam na mene ostavila je spoznaja o stvarnom nejedinstvu kršćana. Na najsvetijim mjestima, onima koja su đavlu najveći trn u oku, vlada razdor među kršćanima koji svi vjeruju u jednoga Boga. Stoga je nužno da ovaj problem shvatimo ozbiljnim i alarmantnim te da upremo molitvene snage za jedinstvo kršćana! /Katarina Evetović/
Sveto pismo kao na filmskoj traci
Otac mi je jednom rekao: „Dijelim život na prije i poslije Svete Zemlje.“ Nisam ga tada razumio. Sada ga razumijem. Trenutak kada se Biblija počne odmotavati pred tobom kao na filmskoj traci za mene predstavlja jedno nevjerojatno nadahnuto, a istovremeno i otrježnjujuće iskustvo; otrježnjujuće jer shvatiš da Sveto pismo nije samo skup priča nego i kronika vremena u kojem je „Riječ tijelom postala i prebivala među nama“; nadahnuto jer hodaš zemljom kojom je hodao Gospodin i polažeš ruku na mjesto na kojem se Bog pomirio s čovjekom.
Osobito me je duboko potreslo prebivanje u tamnici na Kaifinom dvoru. Ogromna je strahota biti spušten u vlažnu, duboku špilju, biti napušten i odbačen. Muka križnog puta najednom postaje opipljiva i turobnija no što sam je ikada mogao zamisliti.
Čitanje Svetog pisma nikada više neće biti isto jer su sva mjesta o kojima slušam cijeli život dobila svoje obrise, a likovi postali osobe od krvi i mesa. Jeruzalem je doista „nebeski grad“ i imao sam osjećaj da Bog nigdje nije bliži čovjeku nego tamo. Taj ću osjećaj zauvijek nositi u srcu. /Petar Anišić/
Hodočašće u Svetu Zemlju urodilo mnoštvom plodova
Hodočašće u Svetu Zemlju urodilo je mnoštvom plodova, kako u osobnom odnosu s Gospodinom tako i u zajedništvu s bližnjima. Dok nam je vodič objašnjavao čitavu povijest židovstva staru preko 5 000 godina, shvatio sam da se Bog toliko puta pokušavao približiti čovjeku i kroz (nama naizgled) najčudnije osobe. Upravo činjenica da on nije uzimao samo sposobne i najbolje nego i one koji su ga tražili meni je bila veoma oslobađajuća jer često mislimo da Bog želi samo one najbolje. Na ovom hodočašću iskusio sam nešto posve drugačije, a to je da Gospodin zaista traži ponizna srca koja su Ga žedna.
Posebno bih istaknuo iskustvo prisutnosti živog Boga u euharistiji. Dok smo obilazili ostatke nekadašnjeg hrama i vidjeli kako Židovi plaču nad tim ostatkom, priznajem da nisam osjećao nikakvu žalost jer shvatio da smo na misi već primili istog tog Boga za kojim oni toliko čeznu. Bogu hvala na daru sakramenta euharistije! /Petar Gaković/
Piše: mons. dr. sc. Andrija Anišić
Foto: mons. dr. sc. Andrija Anišić
Izvor: ZVONIK – katolički list; prosinac (devembar) 2016; broj 266; (4-5)
Dodajte komentar