Etimologija termina eutanazija je paradoksalna jer na starogrčkom jeziku označava “dobru smrt”. Ona podrazumijeva namjerno oduzimanje (terminacije) života osobi u cilju oslobađanja od nepodnošljivih patnji (Velika Britanija) te je sprovodi liječnik na zahtjev pacijenta (Nizozemska). U američkoj državi Oregon, glavni motiv za izvršenje eutanazije je zabrinutost osobe od gubitka autonomije i gubitka sposobnosti učešća u aktivnostima koje život čine prijatnim dok je nepodnošljiv bol povod u malom broju slučajeva. Eutanazija i asistirani sucid su legalizovani u Nizozemskoj, Kolumbiji, Švicarskoj, Japanu, Njemačkoj, Belgiji, Luksemburgu, Estoniji, Albaniji, manjem broju američkih država te u Kvebeku (Kanada). U dokumentarnom filmu koji sam jednom prilikom imao gledati i koji je ostavio duboki “negativni” utisak na mene, osobe oboljele od neizlječivih bolesti (no još uvijek funkcionalne u dnevnim aktivnostima) a koje se odluče na ovaj korak, dolaze u specijalizovane klinike (bukvalno posljednji put u svom životu), potpisuju neophodnu dokumentaciju a zatim im se sprema i ostavlja smrtonosna doza napitka te je oni sami uzimaju. Naknadno policija dolazi da bi ustanovila smrtosobe. U ovakvim slučajevima se radi o asistiranom ubojstvu mada u neku ruku same osobe “dižu ruku na sebe”. Kod eutanazije neko drugi (ne sam pacijent) vrši sam akt koji dovodi do smrti dok kod asistiranog ubojstva to čini sam pacijent a druga osoba mu pomaže.
Čak i neki pojedinci unutar katoličkih krugova, eutanaziju ne smatraju moralno pogrešnom. Dok je abortus ubojstvo nevinog bića, eutanazija odrasle osobe proizlazi iz slobodnog izbora. Eutanazija se naizgled može lakše ”opravdati” – pogotovo kada je osoba u teškim patnjama od terminalne bolesti i kada doktori više ne vide mogućnost poboljšanja. Kada je već gotovo, zašto dopustiti da osoba nepotrebno pati? To je otprilike ono što ljudi smatraju zdravom logikom. Opravdanost eutanazije najčešće proizlazi iz suosjećanja. Eutanazija se naziva različitim opisnim imenima – „asistiranim samoubojstvom“ ili manje medicinskim i više umirujućim terminom – eutanazija se isto tako naziva „ubojstvom iz milosrđa“. Pitanje je koja riječ odgovara pravoj istini?
Zagovornici eutanazije ukazuju na utjecaj moderne medicine na produženje života pojedinca odnosno na održavanje života koji bi se ranije završio da je pacijent živeo u prošlim stoljećima. Branitelji eutanazije se pozivaju na pravo na dostojanstvo života i smrti kao i na besmislenost patnje. Ako je čovjek slobodan da bira kako će živjeti, onda mora imati zagarantiranu slobodu da izabere dostojnu smrt. Ako je besmislena i ekstremna patnja bez mogućnosti poboljšanja po sebi – zlo, onda okončanje tog zla ne može biti nešto loše. Bol i patnja ne unesrećuju samo bolesnika, nego i obitelj i prijatelje koji vole tu osobu i eutanazija je opravdana jer okončava patnju koju smatramo izvorom zla i time se minimizira količina nesreće. Nitko neće takvim izborom postati sretan, ali će barem biti manje nesretan. Oni „romantičniji“ branitelji eutanazije ne idu za racionalnom kalkulacijom sreće i nesreće, nego zbog suosjećanja vjeruju da je eutanazija čin milosrđa. Ovaj vid argumenta je puno zanimljiviji jer zadire u pitanje naravi milosrđa kao vrline. Netko može ili sudjelovati u eutanaziji ili braniti pravo na eutanaziju uz prividno dobre namjere, tj. iz suosjećanja. U konačnici vrlina mora voditi ka dobru, a ako ne vodi ka dobru, onda nije vrlina. Dakle, eutanazija ne može biti „ubojstvo iz milosrđa“ jer milosrđe ne može voditi u smrt.
Vratimo se stoga na početno pitanje – zašto je eutanazija u velikoj mjeri prihvatljiva ljudima koji prihvaćaju kršćanske vrijednosti? Neistina se uvijek maskira nečim što sliči na istinu. Eutanazija sasvim sigurno dovodi u pitanje razliku između lažnog i istinskog milosrđa te razotkriva dublje moralne probleme u tkivu današnjeg društva. Da bi razlikovali lice od maske, dobro od zla, istinsko milosrđe od lažnog, ne smijemo se samo povoditi za osjećajima već moramo razlučiti istinu od neistine. Suosjećanje prema patnjama terminalno oboljele osobe je dobro, ali ono ne smije i ne može biti jedini kriterij istine. Empatija mora biti propraćena kritičkim rasuđivanjem i ispravnim moralnim načelima, inače upadamo u zamku da nam je jedini valjani moralni poredak ono što pojedinac osjeća, a to vodi u subjektivizam i relativizam. Tada nam se može dogoditi da jednu smrt vidimo kao tragediju, dok smrt tisuću kao samo statistiku.
Bog je Stvoritelj života i Gospodar života i smrti i eutanazija predstavlja nedopustivi, nasilnički čin koji je suprotnosti s Božjim zakonima i koji narušava svetost ljudskog života. Papa Ivan Pavao II u enciklici “Evanđelje života” potvrđuje da je “eutanazija teška povreda Božjega zakona, budući da je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo.” Eutanazija ponižava čovjeka u njegovom završnom stadiju života i dovodi u pitanje njegovu vječnost.
Deo teksta je preuzet sa bitno.net i wikipedia
Piše: Robert Semnic
Dodajte komentar