Ostalo Dobrohotni diktator (2.)
Ostalo

Dobrohotni diktator (2.)

(…)

Majka Terezija se samo okrenula pa mi doviknu:  “ Brzo oče, idete s nama!” Nije li upravo naša “brza devetnica” imala za ishod ovo: “Brzo oče, …?” Nisam stigao ni razmišljati o tome jer je Majka Terezija već bila na putu prema dizalu. Plašljivi prosvjed švicarskog gardista otupjela je svojim šarmantnim: “Otac je s nama!” te zahvalnim sjajem u očima.

Uvjeren sam kako znadem zašto mi je gardist – bez većih prigovora – dopustio poći s Majkom Terezijom. Pravila igre bila su posve nedvosmislena i odveć jasna: pristup Papi dopušten je samo i jedino onomu čije ime izričito na popisu najavljenih osoba. Na popisu su bile Majka Terezija i jedna od njezinih sestara. Gardistu je -jednako kao i meni-  bilo posve jasno kako za moj pristup Papi ne postoji nikakva mogućnost. Ni čudotvorni me svetac ne bi uspio provest čak ni pored nadzornika koji nadgleda i prati spomenuto dizalo, a da zaštitare pred ulazom u odaje Svetoga Oca i ne spominjem.

Nadgledniku dizala koji se nećkao Majka Terezija onim svojim neodoljivim šarmantnim osmjehom odlučno potvrdi: “ Možemo krenuti. Velečasni je s nama.” Umjesto da se takvu naputku Majke Terezije odlučno usprotivi, nadzornik i prijatelj dizala očito je odlučio okončanje mojega prolaska u papinske odaje prepustiti zaštitarima na ulazu. Kada smo, napokon, izašli iz dizala, učinilo mi se kako je nadzornik dotičnomu zaštitaru znakom ruke nešto pokazao.

Već sam tjekom vožnje dizalom Majci Tereziji nastojao objasniti da nije samo neuobičajeno, nego je nemoguće doći do Pape službeno nenajavljen. Svaki oblik mojega suprotstavljanja ona bi razoružala svojim: “Oče, pa vi ste s nama!” Budući da nisam bio kadar propasti u zemlju, nije mi preostalo ništa drugo nego se pred željno isčekivanim ciljem pomiriti s konačnim: “Van!” Već sam čuo kako se nadzornik dizala i švicarski gardist međusobno došaptavaju: “Ne će ići. Nismo li im na početku kazali?” Ako bi se sada potiho došunjao natrag do svojega automobile, bi li mi možda dopustili da ostanem barem u dvorištu?

Dug je hodnik što na trećemu katu Apostolske palace vodi od dizala do prvoga velikog salona za prijem posjetitelja u papinim odajama. No hod njima zacjelo nije dovoljno dug da bih mogao uvjeriti Majku Tereziju da bi mi bilo puno bolje smjesta se okrenuti i vratiti se natrag. Pokušao sam joj oprezno objasniti kako mi povratak ne bi teško pao.

“Vi idete s nama!” odvratika je odlučnim glasom. Protiv toga se nije dalo ništa poduzeti. Uostalom, neki su ovu svetu ženu nazivali “dobrohotni dictator” – i polako sam počeo shvatati zbog čega.

Zidovi hodnika kroz koji smo prolazili bili su obloženi umjetničkim slikama i bogato ukrašeni. Pogled s velikih prozora doslovce je oduzimao dah. Pod nama, na laganoj jutarnjoj izmaglici, prostirali su se San Damaso, Trg sv. Petra, brežuljak Janikulo s  Papinskim sveučilištem Urbaniana i Papinskim sjevernoameričkim zavodom te, konačno, beskrajno more krovova – Vječni Grad. Imao sam malo vremena da upijem sve te dojmove. Majka Terezija, sestra i ja sve smo se više približavali vratima papinskih odaja. Ispred njih su stajala dvojica zaštitara u civilnoj odjeći. Hoće li ovo biti konačan kraj moje jutarnje ekskurzije u posjet Papi? Bio sam siguran u to.

Očekivani “Van!” na kraju je došao u vrlo prijateljskomu i profesionalnu tonu. Stariji od dvojice zaštitara uljudno je pozdravio utemeljiteljicu reda: “Dobro jutro, Majko Terezijo! Izvolite ući! Otac nije najavljen, on ne može ući.” Pomaknuo se u stranu da napravi mjesta za Majku Tereziju, a ja sam ostao stajati na mjestu. No Majka Terezija mi rukom dade znak da nastavim hodati za njom, objašnjavajući zaštitaru: “Otac je s nama.”

Ovoga puta je i nadnaravni šarm jedne svetice bio prinuđen pokleknuti pred strogom provedbom vatikanskih propisa u liku službenika vatikanske straže. Papinski se žandar ispriječio na put Majci Tereziji te je krajnje ljubazno ponovio svoj naputak, stavljajući joj pri tom posve jasno do znanja tko u ovom djelu papinske palace određuje pravila ponašanja: “ Časna Majko, vaš otac nema nikakvu propusnicu pa stoga ne može poći s vama!” Pri tako ljubaznu, ali nedodirljivu pokazivanju autoriteta daljnji je razvoj mojega slučaja bio posve previdiv i jasan. Nije mi preostalo ništa drugo nego se što brže vratiti natrag!

U takvim situacijama jasno izlazi na vidjelo razlika između uspjeha i neuspjeha. Za Majku je Tereziju rješeje nastalog problema izgledalo posve drugačije negoli za mene. Ostala je posve spokojan te krajnje strpljivim glasom upitala zaštitara: “A tko svećeniku može izdati propusnicu?”

Takvu se pitanju dotični očito nije mogao nadati. Sliježući bespomoćno ramenima, izusti: “ Ne znam, možda Papa osobno ili monsinjor Dziwisz…”

“Dobro, pričekajte ovdje”, ona će na to krajnje odrešito. Provuče se ispod visoko podignutih zaštitarevih ruku te žurno zakorači prema Papinim odajama: “Odoh upitati Svetoga Oca!”

Jadni zaštitar! Njegova je primarna i najvažnija zadaća zajamčiti mir i spokoj svetomu Ocu i ne dopustiti da ga itko ometa. I gle, sada će ova sićušna redovnica – u to ni zaštitar više nije sumnjao – jednostavno upasti u kapelu te samoga Papu trgnuti iz njegove duboke molitve gnjaveći ga zbog propusnice za obična svećenika. Ne, to se zbilja ne bi smjelo dogoditi! A njegova je zadaća bila spriječiti upravo takvo što!

“Per amore di Dio! Za ljubav Božju, Majko Terezijo!”

Nakon kraćeg otezanja talijansko-vatikanski razbor ipak je našao praktično rešenje, a Majka Terezija je pobjedila: “ Kada je već tako, neka i velečasni pođe!”

Okrenuvši se prema meni, reče: “ Idite. Idite sada!”

Naredba je naredba! Tako prođosmo pred zaštitara svi troje – “dobrohotni dictator”, čiji je profil u mojim očima polako poprimio sve jasne obrise, sestra i ja – pa uđosmo u salon za prijeme gostiju Svetoga Oca. Na jednim od vrata sa sporedne strane pojavi se i odmah nam priđe monsinjor Stanislav Dziwisz, Papin osobni tajnik, sada kardinal i krakovski nadbiskup. Uz prijateljski stisak ruke s Majkom Terezijom baci znatiželjan i prodoran pogled na velečasnoga koji je neočekivano povećao skupinu najavljenih posjetitelja. Majka Terezija zacjelo nije smatrala nužnim ponuditi mu – glede toga – bilo kakvo objašnjenje. Naprotiv, njezine su pozdravne riječi glasile: “Monsinjore, velečasni će koncelebrirati svetu misu sa Svetim Ocem!” Nije smatrala potrebnim prethodno upitati: “Može li?” ili: “ Bi li bilo moguće?” Ne, nipošto. Jednostavno je kazala: “Velečasni će…!” Očito je monsinjor Dzivisz “ dobrohotnog diktatora” poznavao puno bolje od mene. Nakon što me nakratko ispitivački pogleda, osmjehnu se, primi me za ruku pa me povede u sakristiju gdje mi potanko objasni način na koji se odvija koncelebracija jutarnje mise s papom Ivanom Pavlom II. Potom se da kako, od srca nasmija doznavši na koji sam način dospio u papinske odaje.

Kratkim naklonom Papa je primio na znanje nazočnost Majke Terezije i njezine sestre u kapeli. Osim njih u kapeli su bile nazočne još samo dvije časne sestre iz Poljske koje su skrbile o Papinu kućanstvu. U sakristiji je Papa polako odjenuo misno ruho, izgopvarajući pritom potiho molitve na latinskome.

Ova je sveta misa za mene bila događaj koji me oborio s nogu pa je u meni ostavila iznimno dubok trag. Snažna pobožnost dviju gorostasnih osobnosti sveopće Crkve, u ranojutarnjoj tišini, nad krovovima grada Rima – bila je krajnje dojmljiva, čak ganutljiva! Činilo mi se kako smo u stanju izravno udisati to ozračje spokoja, mira i ljubavi jer je sav proctor odisao time.

 

Prvi dio price možete pročitati na: http://ehub48.webhostinghub.com/~svjetl5/v2015/dobrohotni-diktator-1/

Uredio: Nikola Knezi

Izvor: Majka Terezija – osobni portret, Leo Maasburg

Nikola Knezi

Nikola Knezi, liječnik, asistent Katedre za anatomiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu
Rođen je 1990. godine. Tijekom osnovne škole postao je ministrant u rodnoj župi Rođenja Blažene Djevice Marije kao i u crkvi Sv. Stjepana kralja pri karmelićanskom samostanu u Somboru, a kasnije obnašao službu lektora i akolita. Učestvovao je ostvarenju emisije "Na slobodu pozvani" na valovima Radio Marije. Bio je autor meditativnih članaka objavljenih u katoličkom listu subotičke biskupije "Zvonik". Na radu internet stranice www.svjetlo-vjere.com angažiran je od samog početka kao suosnivač, član uredništva i autor. Srednju medicinsku školu "Dr Ružica Rip" smijer medicinski tehničar pohađao u Somboru. Na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu diplomirao i promoviran u doktora medicine. Trenutačno je student doktorskih studija kliničkih istraživanja (neuronauke) na istom fakultetu. Autor je i koautor znanstvenih radova iz područja fundamentalne medicine objavljenih na domaćim i internacionalnim skupovima i časopisima.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.