“U Vatikan da Vas odvezem? Svakako! Vrlo rado!” Nisam imao nikakva razloga odbiti sitnu molbu Majke Terezije. Osim toga, upravo time se tek zaređeni svećeniku otvara dobra prigoda da baci malo pogled unutar vatikanskih zidina ili – čekajući Maku Tereziju – kratko prošeće kroz vatikanske vrtove koji su skriveni i prilično zaštićeni od znatiželjna pogleda javnosti.
“Rado ću vam to učiniti, u svko doba!”
Pitao sam je u koliko sati bih trebao doći po nju i tada je započela moja prava mala rasprava s Majkom Terezom.
“Pazite, oče, moramo biti vrlo, vrlo točni. Stoga bi bilo najbolje kada biste došli po mene ranom zorom, negde oko četiri sata!” Tako je opočelo naše malo razilaženje u mišljenju.
“U četiri sata ujutro?“ Već zamislih sebe posve neispavana budući da sam – poglavito kao student, ali i inače – u Rimu jako rijetko išao na počinak prije jedan sat poslije ponoći. Ovom mi se uslugom Majci Tereziji stvarno ukazala mogućnost podnošenja velike žrtve.
No zašto se vrijeme podnošenja takve žrtve ne bi moglo pomaknuti malčice naprijed? U najmanju sam ruku htio pokušati pa stoga i upitah: “ Majko Terezijo, jeste li Vi zbilja pozvani na jutarnju misu sa Svetim Ocem?”
Pućenje usana, kao i ono njezino odmahivanje glavom koje u Indiji nama Evropljanima znači “ne” dok u indijskoj stvarnosti označava “da”, potvrdili su moju predpostavku. Zamjetih kako mi izgledi za pobjedu u ovome nadmetanju rastu: “ Majko Terezijo, Papina misa počinje u sedam sati!” ustvrdih usput, pokazujući time kako iznutra poznajem vatikanski dnevni red.
“Da, oče, ali mi moramo biti vrlo, vrlo točni! Dobro, onda polazak u pola pet!”
Time sam barem djelomice izvojevao pobjedu. No i dalje nisam kanio popustiti: “Ne, Majko, bilo bi nam dovoljno kada bismo krenuli u pola sedam. U jutarnjim su satima ulice poprilično puste, a nama je u najgoremu slučaju od San Gregorija do Vatikana potrebno petnaest minuta vožnje.”
“Neka vam bude, oče! Točno u pet, ni minut kasnije!”
Još samo jedna djelomice izvojevana pobjeda. No barem je donekle bila otvorena za moje argumente, pomislih. Ali kod nje se pri svemu tome, čak ni u naznaci, nije mogla osjetiti bilo kakva iznerviranost ili nestrpljivost. Naprotiv, stekoh dojam kako se iza tih fascinantnih očiju što uljevaju povjerenje i prisnost krije iznimno vrckasto biće. Osjećao sam se gotovo kao Abraham kada se zauzimao za Poštedu pravednika o Gomori. Ovdje ipak nisu bile posrijedi ljudske duše nego tek nekoliko sati mojega noćnog počinka i sna.
Unatoč tomu, htjedoh načiniti još jedan pokušaj, upotrijebivši pritom prilično značajan argument: Majko Terezijo, to nam je još uvijek prerano za polazak. Vatikanska se vrata ne otvaraju prije šest sati!”
Opet sam djelomice pobjedio: “Oče, u polašest i gotovo!”
No to već bijaše podnošljivije!
Sljedećega jutra stigoh točno u pola šest u San Gregorio kako bih odvezao Majku Tereziju u Vatikan. Ona je u društvu još jedne sestre – koja je također imala veliku sreću biti u pratnji Majke Terezije tjekom njezina posjeta Svetomu Ocu – već bila posve spremna za polazak. Kada je Vatikan točno u šest sati ujutro otvorio svoja vrata, moj zeleni opel, munhenskih registracijskih oznaka, bio prvo vozilo koje je stajalo u redu za ulazak. Nakon vojničkih odmjerena pozdrava švicarski nam je gardist rukom dao znak za polazak. Tako prođosmo ispod podignute rampe pa krenusmo gore prema dvorištu San Damaso. Odavde se Papini gosti dizalom uspinju na treći kat, na kojemu se i nalazi ulaz u odaje Svetoga Oca.
Zaustavivši automobil točno pred ulazom u spomenuto dizalo, opet nas je – uz obvezan vojnički pozdrav – dočekao drugi švicarski gardist. “Dobro jutro, Majko Terezijo. Dobrano ste uranili. Molim vas, pričekajte ovdje”, oglasivši se vrlo kratkim i odrješitim naputkom švicarski gardist. Zato sam imao sreću gotovo pun sat čekati u automobile zajedno s Majkom Terezijom. Imao sam puno više vremena za razgovor s njome nego što sam mogao i zamisliti. I danas smatram kako mi čekanje nikada u životu nije bilo lakše nego li u ovoj jedinstvenoj prigodi.
Majka Terezija je sjedila naprijed, na suvozačevom mjestu. Zajedno smo izmolili sva otajstva krunice te “brzu devetnicu”. “Brza devetnica” je za Majku Tereziju bila nešto poput vatrenoga automatskog oružja. Sastojala se od deset “ Spomeni se”, ne od devet kako bi temeljem naziva “devetnica” valjalo očekivati. Devetnice su u Kongregaciji Misionarki ljubavi bile uobičajene i ustaljene. No zbog mnoštva raznoraznih problema s kojima se Majka Terezija svednevice sučeljavala, ali i zbog njezina munjevita i napučena putovnog rasporeda, često nije bilo moguće čekati devet dana na odaziv neba. Stoga se Majka Terezija dosjetila “brze devetnice”.
Ovako glasi molitva “Spomeni se”:
Spomeni se, o , predobrostiva Djevice Marijo, kako se još nikada nije čulo da si ikoga zapustila koji se je k tebi u zaštitu utekao, tvoju pomoć zatražio i tvoj zagovor zaprosio. Ovim pouzdanjem odobren utječem se i ja k tebi, Djevice djevica; k tebi, Majko, dolazim; pred tobom, eto, stojim, ja grešnik i uzdišem. Nemoj, Majko Riječi Božje, prezreti riječi mojih, nego ih milostivo poslušaj i usliši. Amen.
Za ovom je molitvom Majka Terezija neprestance posezala, moleći tako za ozdravljenje nekog djeteta, neposredno prije važnog razgovora, ali i u slučaju izgubljenih putovnica pa sve do molitvenog zaziva nebeske pomoći kada bi zalihe goriva u spremniku tjekom noćnoga misionarskog pohoda već dobrano bile pri kraju, a konačni cilj još uvijek ne bi bio na vidiku. Upravo je onaj pouzdani vapaj za pomoć odozgor gore s neba – što su ga devet dana uzastopce u gornjim odajama prakticirali apostoli zajedno “ s Marijom, Majkom Isusovom i ženama” (Dj 1,14), kada su iščekivali silazak obećanog Tješitelja, Duha Svetoga – zajednčka oblika i “brze devetnice”, ali i svih onih devetnica što se u pravilu obavljaju devet dana ili devet meseci zaredom.
Razlog zašto je Majka Terezija uvijek izgovarala deset “Spomeni se” zasigurno je sadržan u sljedećem: pomoć koja stiže odozgor za nju je bila nešto što se podrazumjeva pa je ona upravo zato –uvijek dodavala i taj deseti “Spomeni se”. To je isto učinila i ovoga puta. Dok smo čekali u automobilu, zajednički smo izmolili cijelu krunicu. Upravo bijasmo gotovi s “brzom devetnicom” kada je švicarski gardist pokucao na već malčice načeti automobilski vjetrobran mojega auta i rekao: “Majko Terezijo, vrijeme je!” Majka Terezija i druga sestra odmah potom izađoše iz vozila. Kako bih na nek način postigao da me gardist ne udalji smjesta s ovoga krasna dvorišta, glasnoh doviku za njom: “ Majko, ovdje ću čekati dok se ne vratite pa ću vas odvesti doma.” No stvar je krenula posve drugačijim i neočekivanim tijekom…(Nastavlja se)
Uredio: Nikola Knezi
Izvor: Majka Terezija – osobni portret, Leo Maasburg
Dodajte komentar