Kol 1,24-29; 2,1-3
Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. Njoj ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem Riječ Božju – otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu. Za to se i trudim i borim njegovom djelotvornošću koja u meni snažno djeluje.
Htio bih uistinu da znate koliko mi se boriti za vas, za one u Laodiceji i za sve koji me nisu vidjeli licem u lice: da se ohrabre srca njihova, povezana u ljubavi, te se vinu do svega bogatstva, punine shvaćanja, do spoznanja otajstva Božjega – Krista, u kojem su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena.
Ps 62,6-7.9-9
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu nada moja.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.
U nj se, narode, uzdaj u svako doba;
pred njim srca izlijevajte!
Bog je naše utočište!
Lk 6,6-11
Druge subote uđe u sinagogu i stane naučavati. Bio je ondje čovjek kome desnica bijaše usahla. Pismoznanci i farizeji vrebahu na nj da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže. A on je znao njihove namjere pa reče čovjeku s usahlom rukom: »Ustani i stani na sredinu!« On usta i stade. A Isus im reče: »Pitam ja vas: je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Život spasiti ili upropastiti?« Sve ih ošinu pogledom pa reče čovjeku: »Ispruži ruku!« On učini tako – i ruka mu zdrava. A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.
Komentar
Najbolja riječ u današnjem čitanju koja opisuje odnos Isusa i nevjernih farizeja je riječ “vrebahu”. Dakle, farizeji su vrebali da li će uhvatiti Isusa da ozdravlja u subotu. Toliko su njihova srca zaleđena, oči slijepe, a mozgovi isprani, da ne vide što se tu zapravo događa. Koliko god nama to zvučalo nevjerojatno, farizejima je bilo bitnije ne činiti ništa u dane subote, nego nekoga ozdraviti. Naravno, da je ta logika prisutna samo kada se radi o nekome drugome. Kada bi oni bili neizlječivo bolesni, sigurno bi bili presretni kada bi se mogli izliječiti, ne bitno u koji dan.
Nakon što je Isus naredio bolesnom da ispruži ruku, on je ozdravio. Na oduševljenje prisutnog naroda i na očaj izbezumljenih farizeja. Farizeji su toliko iz svojega fokusa izgubili čovjeka, da su u svome bijesu i frustraciji, počeli tražiti način na koji će ukloniti Isusa. Ako ljudi koji tobože poštuju zakone tako razmišljaju, kako će tek razmišljati oni kojima Bog ništa ne znači i koji ne vjeruju u Njega? Ili je možda srce farizeja toliko prepuno teorije, pa ne vide kada Bog zaista dolazi među njih? Mnogima se, vjerujem, i danas to dešava, kada od silnih zakona i pravila ne vidimo čovjeka u potrebi, koji stoji pred nama i traži pomoć. Tada u sebi samima nalazimo isprike, jer je lakše držati se tradicije, nego se pokrenuti i činiti dobra djela.
Moram primjetiti i Isusovu čvrstoću u Njegovom stavu. Ni za tren nije ustuknuo pred neistomišljenicima, već ih je naprotiv, dobro ponizio. Oni su to shvatili, premda ne i prihvatili. I na kraju je naravno Isus ozdravio bolesnog čovjeka, bez obzira na sve. Pitam se samo, tko je u tom mnoštvu ljudi zaista bio bolestan.
Dodajte komentar