Kad u jutro, još za mraka, iziđem nakon jutarnjih pohvala na molitvu ispred samostana, pogled mi pada na grad sve tamo do Velike Gorice. Medvednički vjetar se spušta k savskoj dolini, na svojim krilima nosi još snenom gradu svježinu gorskoga zraka. U tu struju vjetra želim uplesti i svoju tihu molitvu za sve koji se bude. Ovo svetište majčinskim okom zagovornice i ljekarnice nebeske bdije nad njezinom djecom ovoga grada.
O Bože, što se sve krije pod krovovima ovoga grada? Kakva sve jutra sviću ljudima? Kakva se sve raspoloženja roje u tim srcima? Što li će sve ljudi učiniti od povjerena im dana?
Svratite li danas u crkvu osluhnite navještaj Božje riječi, a čita se ulomak iz Knjige Postanka. Bog – Stvoritelj povjerava čovjeku sve stvoreno. Povjerava mu imenovanje stoke, ptica u zraku i životinja u polju. U mnoštvu stvorenja ne nađe se ni jedno kao što je on sam. Tada Bog iz čovjeka izvede ženu.
Videći je, čovjek ushićen govori: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta”. Čovjek je izvršio svoj zadatak. Na kraju, nagrađen je stvorenjem koje je slično njemu, kao što je on sličan Bogu.
Isti taj Bog – Stvoritelj povjerava ovaj dan nama. Stvorio ga je za nas. S velikim zanimanjem prati što ćemo učiniti od njega. Kako ćemo ga imenovati. Kako će ga moći imenovati ljudi uz nas. Na kraju, silno ga zanima hoćemo li otkriti da ni jedna stvar, ni jedno stvorenje koje nas okružuje nije nama slično. Hoćemo li otkriti čovjeka pokraj sebe?
Čovjek je potpun čovjek istom uz drugoga čovjeka, u kojemu prepoznaje kosti od svojih kostiju, srce od svojega srca.
Druge stvari i stvorenja, iako čovjek u njima otkriva Božja Stvorenja, trag Božjega stvaranja, ne usrećuju njega, jer u njima ne prepoznaje sebe. Samo u drugom čovjeku vidi sebe. S drugim čovjekom čovjek je slika Božja.
Naslonjen na zid svetišta, drevnoga zdanja remetskoga, gledam u maglom zastrtu dolinu. Tamo se kreće mnoštvo ljudi. Svi žure. Svaki traži svoje radno mjesto, traži svoju jutarnju šalicu kave, svoj stroj, svoju olovku i papire, svoju motiku i metlu.
Da li itko od njih misli da je sve to Božji dar, Božje povjerenje i da Bog gleda što će s čime učiniti, kako će što imenovati, i na koncu, da li će u svemu tome naći drugoga sebi slična tražitelja Volje Božje. Da li će čovjek čovjeku pomoći da Zajedno čuvaju i obrađuju vrt koji im je povjerio, u koji ih je stavio?
Najvjernija Majko, Zagovornice naša, pogledaj na ovu dolinu, na grad i sve njegove ljude. Stavi u svako srce Isusa kojega držiš na rukama, i moli ga da bude svijetlo svakoj duši. Nek čovjek u čovjeku prepozna bližnjega i nek usklikne iz dna duše: Hvaljen Isus i Marija!
Izvor: HVALJEN ISUS I MARIJA, o. Vjenceslav Mihetec OCD, Karmelska izdanja, Zagreb
Foto: www.obitelj-malih-marija.com
Dodajte komentar