Izgubljeni čovjek ne može se uzdići iznad stanja u sebi, u kojem se trenutačno nalazi. Njegov pogled je razoren, rascjepkan. Takva čovjeka treba samo podsjetiti da svoj pogled usmjeri naprijed i već će time sam sebe nadići; podsjetiti ga da on nije samo ono što jest, već i ono što može biti. Vidjeti ispred sebe put, svjetlo u daljini, znači vidjeti neki cilj. A cilj je smisao života. Kad čovjek sam sebe pronađe u vlastitoj pustinji, kad pronađe u sebi izvor vode, pronašao je vlastiti život. Dakle, izgubljeni čovjek pronalazi sebe u sebi već time što je svoj pogled usmjerio samo naprijed i koraca uskim putem, ne osvrćući se ni desno ni lijevo. Svatko od nas lako se može izgubiti u ovome svijetu, ili u nekoj vlastitoj pustinji. Jednostavno, grijeh i zlo otkine nas od našega Stvoritelja, našega korijena i mi visimo u zraku. Kada biljku istrgnemo iz zemlje, ona ostaje bez korijena i više ne može rasti. Stavimo li biljku u zemlju i zalijemo ju, ona već oživljava i ponovno raste. Njezina snaga izlazi iz korijena, koji se ne vidi. Na isti način možemo promatri čovjeka, koji je bez Stvoritelja zapravo otkinut od svoga korijena. Tada u čovjeku nema života. Odvraćanjem pogleda od nekoga zla kojega je snašlo, od negativnosti ili neke zarobljenosti, prema Apsolutnom Dobru, čovjek se ponovno spaja sa svojim korijenom, iz čega crpi silu i snagu da ponovno oživi. Stvoritelj je čovjeku, i ne samo njemu, izvor života. Samo onaj koji je spojen sa izvorom života, može se razvijati i postati vrhunsko, kreativno i inteligentno biće.

Svi koji se žele posvetiti evangelizaciji i hagioterapiji imaju mogućnost svekolika razvoja. Naravno, to zahtijeva napor, trud i želju da izvršimo svoju zadaću, darovanu od Stvoritelja, sada i u ovome svijetu. Iz toga se rađa naša radost – u „izvršavanju svoje zadaće“ pronalazimo sebe i Stvoritelja, ali i čitavo čovječanstvo.

Bit svega postojanja jest korijen, on daje život, a Duh Sveti po nama onda čini sve novo, iz tog nevidljivog korijena.

Piše: Ana Bartolec

Preuzeto: HAGIOHR

Photo:www.mka.h