»Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka doći na sve žitelje po svoj zemlji.«
Apokaliptična upozorenja nam često zvuče kao strana, čudna i neprijatna. Čak i prema globalnim događajima u svijetu poput konstantnih prijetnji miru ili posledicama zagađenja pokazujemo malu dozu zabrinutosti a kamoli prema kraju svijeta i drugom Isusovom dolasku. Mi ne znamo čas njegovog drugog dolaska te nam se možda čini da se to neće dogoditi tako uskoro. S druge strane iščekujemo ono što je neposredno vezano za naš osobni život – ekonomski boljitak u zemlji, rezultat liječničkog pregleda, pismo djeteta koje je nedavno otišlo iz doma ili sretan povratak člana obitelji sa putovanja. Što god da je u pitanju, dobro poznajemo izazov iščekivanja, stres i anksioznost koje su povezani sa vremenom čekanja.
U apokaliptičnim porukama iz Lukina evanđelja se nudi perspektiva koja neće ukloniti naše iščekivanje nego će promijeniti karakter iščekivanja. Mi živimo vremenu između dvije božije intervencije u svijetu: dolaska Krista u tijelu na zemlju i njegov trijumf nad smrću i grijehom te drugog dolaska u slavi, na kraju vremena i trijumfom nad svim silama na nebu i zemlji. Ovo “vrijeme između” karakterizira napetost ali i nada jer ono predstavlja i priču o Crkvi, dakle priču o nama samima koji svoju sigurnost nalaze u Kristu. Svakako treba da se borimosa životnim poteškoćama, treba da čekamo, radimo, svjedočimo, da zaista živimo i umremo sa nadom, jer znamo kakav će biti ishod.
Mistik iz 14. stoljeća Meister Eckhart je rekao da se riječ Gospodnja stalno priopćuje u našim dušama. Ali gdje smo mi za to vrijeme?. Brinemo za toliko toga a rečeno nam je kao i Marti da je samo jedno potrebno – životvorni odnos sa našim Bogom.
Prvi kršćani su prolazili kroz izuzetno teške zahtjeve – kroz progone, siromaštvo i političke prevrate. Treba ih zamoliti za zagovor u prevratima našeg života. Dao nam Isus vjere, nade i ljubavi da se ne izgubimo u stvarima koje nam odvraćaju pažnju sa najvažnijeg.
Vječne istine i onostrano mogu zvučati irelevantno i nerealno u poređenju sa svakodnevnim brigama ali nas Isus podsjeća da se ne povijamo pod teretom svakodnevnog života, neposrednih “tu i sada” briga i problema. Možda je dobro postaviti pitanje sebi u tim trenucima: ”Što mi to čini za život vječni?”
Piše: Robert Semnic
Izvori: David Lose (workingpreacher.org), sacredspace.ie
Slika: pixabay (uz obradu autora)
Dodajte komentar