Najveći teolog IX. stoljeća na Zapadu bio je Paschasius Radbertus. Postao je slavan po svome dogmatskom spisu De corpore et sanguine Domini (Rasprava o tijelu i krvi Gospodinovoj), po kojem je dobio i časni naslov “teolog Euharistije” te koji je ujedno “prva znanstvena monografija o Euharistiji”. U 12 knjiga napisao je i vrlo bogat, ali i originalan komentar Matejevu evanđelju. Tumačeći pak 44. psalam razvio je svoju mariologiju, koja je silno utjecala na razvoj štovanja Presvete Bogorodice u srednjem vijeku. U raspravi o trima bogoslovnim krepostima: vjeri, ufanju i ljubavi, dao je veoma vrijedan prilog asketsko-mističnoj teologiji, koja je bila namijenjena redovničkom podmlatku. Sve u svemu, bio je velik i plodan pisac, vrijedan da se upoznamo i s njegovim životom. Pashazije se rodio oko godine 790. kod Soissonsa u današnjoj Francuskoj. Već je kod rođenja izgubio majku i tako bio lišen ljubavi zemaljske majke. Možda se baš zbog toga tako nježno i pobožno obraćao nebeskoj Majci i o njoj tako lijepo pisao. Na krštenju je dobio ime Radberto ili njemački Radbert. Ali je po običaju humanista onoga vremena uz to dodao još i latinsko ime Paschasius. Kako je rano ostao siroče bez majke, prihvatila su ga iz samilosti milosrdna srca sestara benediktinki Naše Gospe iz Soissonsa. Kad je malo poodrastao, predan je na odgoj u benediktinsku opatiju Sv. Petra u Soissonsu. Vrlo mlad je primio klerički vijenac ili tonzuru i tako postao klerik, no to ga nije ni najmanje smetalo da se jedno vrijeme preda raskalašenu životu. Zasićen a i razočaran užicima što mu ih je pružao svijet ušao je u se, obratio se te posve ozbiljno prigrlio redovnički život u opatiji Corbie pod mudrim ali i odlučnim vodstvom sv. opata Adalarda. Godine 822. pratio je svetog Adalarda i njegova brata Wallu u Saksoniju, gdje su na rijeci Weseru osnovali samostan Neu-Corbie. Zbog svojih umnih sposobnosti pozvan je ipak vrlo brzo natrag u svoj stari samostan da ondje vodi samostansku školu. Među njegovim učenicima bio je i sveti Oskar, apostol europskoga Sjevera, o kojem smo pisali u veljači. Godine 845. Pashazije je izabran za opata svoga samostana pa je kao takav prisustvovao i nekim pokrajinskim crkvenim saborima. Zbog neke neugodne afere u samostanu žrtvovao je samoga sebe pa je godine 851. ovlastio svoje redovnike da izaberu novoga opata, a on se sam povukao u St. Riquier, da se sav posveti svojim dragim naukama i pisanju. Kad se vratio mir u samostan u Corbieu pozvan je i on natrag u taj samostan, no u želji da živi kao jednostavan monah. Kroz vrijeme i nedaće Pashazije se razvi u pravoga sveca. Resile su ga temeljite kreposti, osobito poniznost, a bio je i velik prijatelj molitve te zajedničkog časoslova u koru. Iz poniznosti se nije dao ni rediti za svećenika. Smatrao se nevrijednim tako uzvišene časti. Zbog svog nauka o Euharistiji izišao je na glas. U njem se pokazuje na zamjernoj teološkoj visini. Raspravljajući o tom uzvišenom predmetu postavio je pitanje “o odnosu jedne žrtve i mnogih misa”. I na to je pitanje ovako mudro odgovorio: “Na korist Crkve i naših duša jedna velika, sveobuhvatna otkupiteljska žrtva na Kalvariji doživljava u misi svoje prikazanje po kojemu se plodovi otkupljenja dijele pojedincima.” Teologa Euharistije Pashazija Radberta prikazuju stoga na slikama vrlo rado obučena kao opata s knjigom u ruci, dok mu anđeo koji silazi s neba pokazuje pokaznicu. Već smo spomenuli da se Pashazije Radbertus bavio i mariologijom. Na tom području, kako pokazuju suvremene studije o njemu, bilo ih je i na VI. međunarodnom mariološkom kongresu u Zagrebu godine 1971., napisao je vrijednih stvari. Tako je napisao De partu Virginis (O rađanju Djevice). To je djelo posvetio Teodardi i njezinim redovnicama, a u njemu brani djevičanstvo BD Marije u porodu. Napisao je i djelo O Marijinu rođenju. U spisu o Marijinu uznesenju na nebo naučava da je Marijino tijelo ostalo pošteđeno od raspadljivosti, pa je tako i on davno već malo-pomalo pripremao put proglašenju dogme o Marijinom tjelesnom uznesenju na nebo, koja je kao takva službeno proglašena tek u našem stoljeću. Pashazije Radbertus umro je 26. travnja 860. te po vlastitoj želji bi pokopan u crkvi Sv. Ivana među siromasima i slugama opatije, što je opet znak njegove iskrene poniznosti, pa je u tome vrlo suvremen, jer je u svemu želio dijeliti sudbinu malih ljudi. Sv. Antim Amienski biskup Gvido “po nalogu vlasti Svete Stolice” prenio je njegovo tijelo 13. srpnja 1058. u opatsku crkvu, gdje su mu iskazane počasti kao svecu. I to je bila neke vrste njegova kanonizacija. Za vrijeme Francuske revolucije, kad su na barbarski način stradale i nestale mnoge svetačke relikvije, njegove ipak nisu jer su ih monasi sakrili i na taj način spasili. Od godine 1820. te relikvije počivaju u župnoj crkvi Svetog Petra u Corbieu.
Izvor: laudato.hr
Foto: bbs.catholic.or.kr
Dodajte komentar