Svetac kojeg danas predstavljamo je Daniele (Daniel) Comboni, talijanski biskup i misionar. Rođen je 15. ožujka 1831. u gradiću Limone sul Garda (provincija Brescia, Lombardija), kao sin siromašnih poljodjelaca Luigija i Domenice. Ljubimac roditelja, od osmero njihove djece jedini je doživio zrele godine. Od 1843. učenik dječačkog zavoda don Nicole Mazze u Veroni, oduševio se već u djetinjstvu za rad u misijama. Studirao je teologiju, medicinu i učio mnoge strane jezike. Za svećenika ga je 1854. zaredio biskup Trenta, blaženi Johann Nepomuk von Tschiderer, a 1857. uputio se u Sudan zajedno s još četiri pitomca Nicole Mazze. Zbog lošeg zdravlja (malarijska groznica) vratio se 1859. u Italiju, ali je zauvijek zavolio Afriku. Predavao je na Mazzinom zavodu od 1861. do 1864. Objavio je 1864. u Torinu „Plan za preporod Afrike“. Imao je veliko povjerenje u sposobnosti afričkih ljudi te je bio uvjeren da Afriku treba spašavati uz pomoć same Afrike. Obišao je Francusku, Španjolsku, Englesku, Njemačku i Austriju, skupljao novčana sredstva i posvuda govorio o važnosti evangelizacije Afrike. U Veroni je 1867. osnovao Misijski institut za Crnu Afriku (Istituto delle Missioni per la Nigrizia), za svećenike i laike. Postali su poznati kao Combonijevi misionari (Comboniani), a 1894. nazvani su Kongregacijom sinova Presvetog srca Isusovog (Figli del Sacro Cuore di Gesù). Osnovao je 1872. i ženski institut, Sestre misionarke milosrdne majke crne Afrike (Suore Missionarie Pie Madri della Nigrizia), poznate kao Combonijeve misionarke, Missionarie Comboniane. Slične ustanove osnivao je i u Kairu kako bi misionare prilagodio uvjetima rada u Centralnoj Africi.
Prigodom otvaranja Sueskog kanala, 1869, posjetitelji su uočili da u Combonijevim školama djecu podučavaju crne učiteljice. Njegova zamisao o evangelizaciji Afrike uključivala je suradnju svih snaga Crkve Kristove. Sudjelovao je 1870. na prvom vatikanskom koncilu, gdje je podnio peticiju kojom objašnjava potrebu uključivanja Crkve u evangelizaciju Afrike. Započeo je svoje divovsko djelo u samo dvije misijske postaje, El-Obeid (Kurdufan) i Khartoum, ali su uskoro otvorene i druge (Berber, Delen, Malbes). Imenovan je 1872. apostolskim provikarom, a 1877. vikarom za Centralnu Afriku, područje s gotovo 100 milijuna stanovnika. Iste godine, 1877, imenovan je naslovnim biskupom Claudiopolisa i biskupom Khartouma. Pred njegovim sljedbenicima otvorio se težak put u srce afričkog kontinenta. Mnogi su stradali od tropskih groznica, nesnosne suše, gladi i oskudice, ali Daniele Comboni nije odustajao. Usred krvavih sukoba borio se protiv trgovine crnim robljem, protivio se pašama i služio prosjacima, poticao bijelce da vjeruju crncima, a crnce da se pouzdaju u sebe i da svoju budućnost uzmu u vlastite ruke. Često je putovao u Europu u potrazi za novim misionarima i potrebnim financijskim sredstvima. Surađivao je u znanstvenim radovima o Africi, njezinom zemljopisu, jezicima, otkrićima i običajima. Govorio je šest europskih jezika, arapski i nekoliko centralnoafričkih narječja. Pokrenuo je reviju „Nigrizia“, koja izlazi i danas. Iscrpljen od groznice preminuo je 10. listopada 1881, u pedesetoj godini života, u Khartoumu, glavnom gradu Sudana. Njegove posljednje riječi bile su: „Ja umirem, ali moje djelo neće umrijeti.“ Djelo svetog Danielea Combonija doista nije umrlo i procvalo je punim cvatom, poput dobrog sjemena bačenog u plemenitu afričku zemlju. Combonijeva zajednica razgranala se u veliko stablo i proširila se ne samo po Africi, nego i u Europi, Latinskoj Americi i Aziji. Comboniani, Combonijeva obitelj, djeluju i danas, a njegovi svećenici, braća i sestre, prema podacima iz godine 2008. služe u 328 bolnica, škola i sirotišta u više od 40 zemalja, s 1803 misionara i misionarki, od toga 1296 svećenika. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 1996, a svetim 2003.
tekst i fotografija – zupajastrebarsko.hr
Dodajte komentar