Već nadimak današnje svete zaštitnice, „Isusov cvjetić“ ili „Mali cvijet“, govori o nježnosti, blagosti i čistoći njezine duše, ali i o njezinoj omiljenosti u srcima vjerničkog puka. Sveta Terezija od Djeteta Isusa ili Terezija od Lisieuxa, karmelićanka i crkvena naučiteljica, zagovornica, prijateljica i učiteljica skromnih, djetinjih srdaca, rođena je 2. siječnja 1873. kao Marie-Françoise-Thérèse Martin u normandijskom gradu Alençonu u složnoj i pobožnoj obitelji, kao deveto dijete budućih svetaca, urara i draguljara Louisa Martina i čipkarice Marie-Azélie Guérin. Izuzetno senzibilna djevojčica izgubila je majku 1877, a majčinu ulogu preuzela je Terezijina starija sestra Pauline. Školovala se kod sestara benediktinki u Lisieuxu od 1881. do 1886. Neposredno prije 14. rođendana doživjela je viziju Djeteta Isusa. Godine 1888. Thérèse je postala redovnica karmelićanka u Lisieuxu (Normandija), “da bi spašavala duše i molila za svećenike”. Četiri njezine starije sestre također su postale redovnice. Redovničke zavjete položila je 1890. U samostanu je mnogo molila, razmatrala i bavila se ručnim radom, obavljala poslove sakristanke i glavarice novakinja, ali je i trpjela od osamljenosti, duhovne jednoličnosti i sumnjičavosti.
S radošću se miješala žalost, sa svjetlom tama, ali ona je i u trenucima tuge i mraka bila zadovoljna: “O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere.” Doživjela je samo jedan mistični doživljaj, za pobožnosti križnoga puta, ali je baš tim svojim običnim molitvenim životom bliska i draga svakom vjerniku: „Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama“. Zbog njezinog krhkog zdravlja poglavarica joj je zabranila postiti i naredila joj da zapisuje svoje uspomene i razmišljanja. Na kraju životnog puta uskliknula je: “Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguće tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumačiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?” U svojem djelu “Povijesti jedne duše” (1897), opisu vlastitog životnog puta, kojeg je nazvala “Malim putem”, izložila je smisao kontemplacije i osobne žrtve usmjerene prema duhovnim potrebama svih ljudi. Pokazala je kako treba živjeti u duhovnom djetinjstvu, bez očekivanja čuda i nadnaravnih pojava te je utjecala na novo shvaćanje ideala svetosti. Posve predana volji Božjoj vratila je čast malim vrlinama turobne svagdašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca i povjerenju u Boga. Preminula je u Lisieuxu 30. rujna 1897, u 24. godini, kao žrtva tuberkuloze. Papa Pio XI, koji ju nazvao zvijezdom svoga pontifikata, proglasio ju je blaženom 1923. i svetom 1925, a papa Ivan Pavao II. crkvenom naučiteljicom 1997. Nad grobom čudotvorke podignuta je u Lisieuxu veličanstvena bazilika. Zaštitnica je Francuske, Australije, Rusije, cvjećara, zrakoplovaca, bolesnika (posebno onih koji boluju od tuberkuloze i AIDS-a), katoličke televizije, misija i misionara (posebno afričkih), djece bez roditelja te mnogih naselja, škola, biskupija, župa, samostana, crkava i kapela širom svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Miramarska, Breznik kod Jastrebarskog, Kloštar Ivanić-Karmel, Rijeka-Podvežica, Karin kod Obrovca, Presnače kod Banja Luke, Bistrica kod Uskoplja, Ledinac kod Gruda, Beška kod Inđije, Senta).
Terezijine roditelje, Louisa Martina i Azélie-Marie “Zélie” Martin, rođenu Guérin, svetima je 18. listopada 2015. proglasio papa Franjo. Oni su kao prvi bračni par u povijesti Crkve zajedno proglašeni svetima.
tekst i fotografija – zupajastrebarsko.hr
Dodajte komentar