Propovjedi Razmišljanje uz 17. nedjelju kroz liturgijsku godinu
Propovjedi

Razmišljanje uz 17. nedjelju kroz liturgijsku godinu

Tko istinski želi živjeti od Boga, toga istoga Boga treba susresti i blagovati na njegovoj euharistiji

Kao što znamo iz osobnoga životnog iskustva, ne možemo reći da živimo u punini ako ne susrećemo druge osobe, ako s njima ne razmjenjujemo riječi, posjete, prijateljstva, molbe, zahvale, i tako dalje. Susret s drugim čovjekom je događaj koji utječe na naš život, ostavlja svoj pečat i trag u našem duhu i umu, nerijetko nas duboko mijenja. Ima susreta koji su teški, šokantni, neugodni, koje želimo što prije zaboraviti, ali i onih lijepih koji nas vode i podržavaju u životu. U svakome slučaju, nitko ne može reći da živi život, ako u njemu nema susreta s drugima. Na toj istoj liniji nema života u Bogu, Bog ne može biti kamen temeljac našega postojanja, izvor snage, mira, radosti i utjehe, ako nema susreta s njime. Taj susret može se dogoditi na različite načine, ali na najvišoj razini događa se u euharistijskom susretu, slavljenju Dana Gospodnjega, prikazivanju žrtve i blagovanju Presvetog Tijela i Krvi Krstove. Jednostavno, sveta misa je neizostavni i neodgodivi susret sa Bogom živim i utjelovljenim, susret u kojemu se nalazi vrelo neizmjernog blaga i milosti koja nezaustavljivo teče za sve one koji su sakramentom krštenja pritjelovljeni Tijelu Kristovu koje nam se na poseban način daruje u euharistijskom slavlju. Kakvo je značenje toga susreta nad susretima, toga blagovanja Tijela našega Spasitelja i Otkupitelja, dobro nam predočuju misna čitanja koja slušamo na 17. nedjelju kroz godinu.

U Svetome Pismu nalazimo više opisa čudesnog umnažanja hrane, posebno kruha, pa tako i u Drugoj Knjizi o Kraljevima susrećemo proroka Elizeja koji od dvadeset ječmenih hljebova uspijeva nahraniti mnoštvo na čuđenje svoga sluge: „Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?“ Važno je uočiti da prorok ne čini čuda svojim snagama, po nekakvim bioenergetskim sposobnostima, nego na temelju snage Božje riječi, jer sam Bog kaže: „Jest će i preostat će“. Za ona čuda koja se događaju u našim životima nisu zaslužni toliko ljudi koliko Gospodin Bog, koji se ipak služi osobama da intervenira u našoj osobnoj povijesti.

Simboliku čuda iz prvog misnog čitanja još bolje možemo shvatiti kada krenemo razmišljati o riječima apostola Pavla koja su sadržana u njegovoj Poslanici Efežanima: „Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svoga poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!“ Apostol poziva na savršeno jedinstvo svih kršćana polazeći od jednoga tijela i jednoga Duha. To jedno Tijelo, koje smo mi kao Crkva, posebno se ujedinjuje i izgrađuje kada ta Crkva sudjeluje na blagovanju Tijela Kristova na kojemu je ona utemeljena kao njegova Zaručnica. Od tog euharistijskog blagovanja potom izvire jedna vjera koja nas povezuje sa braćom i sestrama u cijelome svijetu koji dijele jedan isti krst.

Evanđelje nam donosi čudo umnažanja kruha u kojemu Gospodin Isus nahranjuje veliko mnoštvo ljudi (samo muškaraca, bez žene i djece je pet tisuća) dijeleći im hranu koja se sastoji jedino od pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Postoje mnoge sličnosti između ovoga događaja i onoga kojega susrećemo u Drugoj Knjizi o Kraljevima što slikovito pokazuje da su starozavjetni proroci, što riječima što djelima, u biti pretkazivali dolazak Mesije koji se ostvario u liku Isusa Krista. I čudo umnažanja kruhova za evanđelista Ivana predstavlja znak nadolazećih mesijanskih vremena i objavu Krista: on je živi kruh koji daje život, božanski život. Sve u ovome odlomku je u znaku euharistije: blizu je Pasha, narod je gladan, Isus preuzima inicijativu kada vidi da su apostoli u nedoumici i zbunjeni, Gospodin uzima kruh, blagoslovi ga, razlomi i daje, apostoli poslužuju, i skupljaju ono što je preostalo da ne propadne. I sve je to uvod u veliku Isusovu besjedu u Kafarnaumu u kojoj će jasno i nedvoznačno izjaviti duboku istinu o sebi: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada“ (Iv 6,35). Dakle, pouka nama na 17. nedjelju kroz godinu je više nego jasna: tko istinski želi živjeti od Boga i njegove milosti, toga istoga Boga utjelovljena u Jedinorođenome Sinu Božjemu, Isusu Kristu, treba susresti i blagovati na njegovoj euharistiji kako bi rastao u životu, sazrijevao kao osoba i mogao misliti, govoriti i postupati u skladu s Božjom voljom. Molimo Gospodina za milost susreta s njime u svakoj svetoj misi i neka nam njegovo Presveto Tijelo bude kruh života i snage da mognemo stupati cestom ovozemaljskog postojanja, kako bi jedanput tako osnaženi i okrijepljeni mogli ući u njegovo Kraljevstvo Nebesko.

Piše: Alan Modrić – Rim

Izvor: radiovatican.va

Foto: pixabay.com