Preč. Ivan Beneš službu župnika je obavljao četrdeset godina u plemićkom selu Lemeš koje danas nosi ime Svetozar Miletić. Iz tog bogatog pastoralnog iskustva, pre odlaska u mirovinu, sastavlja monografiju župe “Historia domus parochiae Svetozar Miletić” koju donosimo u nekoliko dijelova u originalnom obliku.

Početci naseobine

Ime

Današnji naziv sela Svetozar Miletić je novijeg datuma. U prvotnim latinskim spisima javlja se kao Possessio nobilium Militics na mađarskom jeziku pak Nemes Militics. Poslije Prvog svjetskog rata po priključivanju ovih krajeva Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca selo se zvanično piše Miletić.

Ali od 1. augusta 1924. godine vidimo da se u maticama bilježi kao Svetozar Miletić. Ovo je ime primljeno po naređenju ondašnje županijske vlasti u Somboru. Inače selo nema nikakve veze sa Svetozarom Miletićom. Izgleda da je u određivanju ovog naziva od strane vlasti bilo malo prkosa: miletićki Mađari su bili poznati kao veliki nacionalisti, a Bunjevci kao pro-Mađari. Sa susjednim Srbima iz somborskih salaša nisu živjeli baš u velikoj ljubavi. Da ih malo pecne županijska vlast im je prikačila ime velikog srpskog nacionaliste i političara Svetozar Miletića. Inače su Miletićani, a i okolna mjesta, volili da nazivaju svoje selo Lemeš.

Odakle vuče porijeklo ime Nemes Militics ne može se danas tačno utvrditi. Ima historičara koji izvode ovo ime od latinskih riječi miles-militis, jer je navodno teritorij današnjeg Miletića pripadalo dobrima vojnog šanca u Somboru – ager militum. Međutim držim da je tačnija druga teorija, da Miletić vodi porijeklo od pustare Miletić, koju je navodno dugo godina držao pod zakup neki velikaš po imenu Militić ili Miletić. Po njemu se ona nazvala Miletić pustara. Pošto je u okolici Odžaka postojalo još jedno naselje po imenu Srpski Miletić, to su Lemešani pridodali svom imenu Nemes – plemeniti, plemićki, budući da je naselje bilo napučeno samo plemićima.

Kolonizacija

U povijesnim vrelima prije Mohačke bitke i prije dolaska Turaka u Bačku ne spominje se ime mjesta Miletić ili niti slično. Niti ga nalazimo u turskim poreskim tefterima. To se ime naglo javlja 1543. godine u popisu mjesta koje plaćaju porez kaločkom nadbiskupu. Miletić je plaćao 16 forinti. Od toga vremena ime Miletić se sve češće javlja u povijesnim dokumentima. Tako su u jednoj darovnici nabrojani Šari i Miletić kao mjesta koja se daruju barunu Adamu Balassa. U poreskom popisu kaločke nadbiskupije iz 1700. godine spominje se Nagy Militics, koji plaća 30 forinti. Biskup Antunović u svojoj Raspravi nadvodi da Čavapović, koji je u XVIII. vijeku u svojstvu papinska izaslanika putovao ovim krajevima, nabraja kao bunjevačko-šokačku župu i Miletić. Iz navedenog se da zaključiti, da je jedino naselje pod imenom Miletić moralo biti formirano već u rano tursko doba ili kao malo naselje koje nije podlijegalo turskom porezu, ili kao naselje turskih vojnih kolona, koji su za račun turskih oficira i vojnika iz Somborskih logora obrađivali zemlju. Bili su siromašni i nisu imali novca za tursko oporezivanje. Bili su po svojoj prilici katolici iz Bosne ili Hercegovine, jer redovno plaćaju porez kaločkom nadbiskupu. Ime Miletić je često i u Bosni. U XVIII. vijeku bio je u Bosni jedan čuveni biskup po imenu Miletić. Zemlja je bila pustara i prostirala se do Šare pod Bajmokom. Moje je mišljenje da je mjesto moralo biti rasformirano prigodom povlačenja turske vojske. Njegovi stanovnici su se morali priključiti grupama Slovena, Srba i Hrvata koji su se priključili austrijskoj vojsci, da se bore protiv Turaka. Ostalo je samo ime, po kome se posle i nazvala Miletić pustara i jedno staro groblje, koje se nalazi sa ove strane pruge na brijegu ispred današnje cigljane. Nema nikakvih dokaza da se to groblje upotrebljavalo u današnje Miletiću. Nadgrobni spomenici iz XVIII. vijeka nalaze se na današnjem groblju ispod Kalvarije.

Nakon protjerivanja Turaka iz ovih krajeva carksa Komora u Beču je prisvojila svo ovo zemljište. Jedno vrijeme ga je davala na upotrebu graničarskom logora u Somboru, a poslije ga je izdala u zakup kao pustaru. Kada se je sadašnji Miletić počeo naseljavati, tu se je nalazila ekonomija pustare: jedna stambena zgrada u kurijalnom stilu i nekoliko štala. Zgradu je poslije prekupio Đeno Vidaković – Delićev. Štala je prepravljena u kuću za stanovanje, današnja gostiona Đure Vujevića.

Posle zaključenja mira u Karlovcima 1699. godine Turci su se povukli preko Dunava i Tise. Bačka je pretvorena u graničnu zonu. Nju su naseljavali rijetki stanovnici graničari. Oni su bili grupirani u takozvanim vojnim šančevima. Takvo je jedno utvrđenje postojalo u Subotici i Somboru.

Pošto je turska sila sve više slabila, jasno se vidjelo da ovim krajevima ne prijeti ponovna opasnost, te je carska vlada odlučila da načini reda. Po čl. XVIII zakonika iz 1741. godine granična zona je potisnuta do Dunava i Tise, a iz unutrašnjosti bačke su se vojne posade morale povući u graničnu zonu ili se rasformirati i vratiti u građanski život. U tom dijelu je vlast prešla u građanske ruke; osnovana je Bač – Bodroška županija sa sjedištem u Somboru, a jedno vrijeme u Subotici. Oni oficiri koji više nisu htjeli služiti u graničnoj straži, morali su se vratiti u civil i podvrći civilnoj vlasti. Sva zemlja je bila vlasništvo carske komore, na ime ratnih troškova. Carska komora je nastojala ovu zemlju unovčiti i tako napuniti kase, koje su se dugim ratovanjem protiv Turske ispraznile. Zato se poslije 1741. godine kolonizuje Bačka i Srijem ubrzanim tempom. Zemlja se je davala u dar i prodavala. U ove krajeve se počelo slivati veliko mnoštvo svijeta sa sjevera Austro-Ugarske, Njemačke pa čak i Francuske, Češke i Poljske, a sa juga iz krajeva pod Turskom: Bosne, Hercegovine, Srbije. Razumije se da je tu bilo i nešto starosjedelaca i starih pridošlica koji su se uselili sa turskom vlašću, a posle oslobođenja su ostali ovdje.

U tom velikom gibanju počelo je i naseljavanje pustare Miletić pored Somora. U Somboru je postojala županija sa svojom birokracijom. Oko nje se je okupilo plemstvo, pošto je ono jedino imalo aktivna i pasivna prava izbora. Podžupan je bio Odry Andras (njemu je palo na pamet da se stvori jedno naselje samo za plemiće). Oko mu je zapalo na Miletić pustaru: bila je blizu Sombor, a ipak nije bila u Somboru, gdje se je jako osjećala vlast, što plemstvo od vajkada nije tako trpjelo. Njegova je najveća zasluga za stvaranje plemićkih naselja Possessio nobilium Militics. U znak zahvalnosti Miletićani su ga svim počastima sahranili u župnu crkvu, na desnoj strani, sa nadgrobnom pločom ispred velikog oltara. Naseliti se je mogao onaj koji je mogao dokazati bilo poveljom bilo svjedocima da je plemić. Bilo je to oko 1748. godine. Prvi naseljenici su bili iz sjevernog dijela Mađarske, sa gracie Slovačke, po narodnosti Mađari. Nešto kasnije se doselilo 10 bunjevačkih obitelji iz Subotica. Ti Subotičani su morali napustiti Suboticu i okolicu, jer se nikako nisu htjeli uklopiti u građansko društvo. Htjeli su da budu civili, ali da uživaju vojničke povlastice. Civilna vlast ih je drastičnim mjerama prisislila da napuste Suboticu. Kasnije se doseliše i neki bunjevački plemići iz Gare i Sombora. Razumje se da su se kasnije počeli naseljavati i neplemići kao radnici. Jedna oveća grupa Slovaka se naselila, u današnjoj Slovačkoj ulici, koja se kasnije pobunjevčila.

(nastavlja se)

Izvor: “Historia domus parochiae Svetozar Miletić”. Ivan Beneš. Svetozar Miletić 1984. god.

Uredio: Nikola Knezi, dr. med., univ. asist.

Foto: Ivan Horvat