Draga braćo i sestre,
Ovih dana, koji slijede nakon liturgijskoga spomena svih vjernih mrtvih, u mnogim se župama slavi osmina za duše pokojnih. To je prava prigoda da se u molitvi spomenemo svojih najmilijih te promislimo o stvarnosti smrti, što je takozvana “civilizacija blagostanja” često nastoji ukloniti iz svijesti ljudi, obuzetih brigama svakodnevnog života. Umrijeti je, zapravo, dio življenja, i to ne samo na kraju, nego, pogleda li se dobro, u svakom trenutku. Bez obzira na sve što bi nas od toga moglo odvući, gubitak drage osobe navodi nas da ponovno otkrijemo taj “problem”, tako što nam smrt predstavlja kao korjenito neprijateljsku stvarnost, suprotnu našem prirodnom pozivu na život i sreću.
Isus je izokrenuo smisao smrti. Učinio je to svojim naukom, no ponajviše vlastitim suočenjem sa smrću. “Umrijevši, on je uništio smrt”, ponavlja liturgija u vazmeno vrijeme. “Duhom koji nije mogao umrijeti – piše jedan crkveni otac – Krist je usmrtio smrt koja je usmrćivala čovjeka” (Meliton Sardski, O Uskrsu, 66). Sin Božji htio je na taj način do kraja podijeliti naše ljudsko stanje, kako bi ga otvorio za nadu. U konačnici, On je rođen kako bi mogao umrijeti te nas tako osloboditi od ropstva smrti. Poslanica Hebrejima kaže za Isusa da je pretrpio smrt da “bude svakome na korist” (Heb 2,9). Otada, smrt više nije ista: lišena je, tako reći, svoga “otrova.” Božja ljubav, koja djeluje u Isusu, dala je novi smisao čitavom čovjekovu životu, te je preoblikovala i njegovo umiranje. Ako je u Kristu ljudski život “prelazak s ovoga svijeta Ocu” (Iv 13,1), smrtni je čas tada trenutak u kojem se to događa na konkretan i konačan način. Tko nastoji živjeti poput Njega, oslobođen je straha od smrti, koja više ne pokazuje svoje neprijateljsko lice, nego, kako piše sveti Franjo u Pjesmi stvorova, prijateljsko lice “sestre”, zbog koje se može i blagoslivljati Gospodina: “Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj tjelesnoj smrti”. Ne treba se plašiti tjelesne smrti, na to nas podsjeća vjera, jer ona je samo san iz kojeg ćemo se jednom probuditi. Prava smrt, koje se pak valja plašiti, smrt je duše, što je Otkrivenje naziva “drugom smrti” (usp. Otk 20,14-15; 21,8). Doista, tko umre u smrtnome grijehu, bez pokajanja, zatvoren u oholo odbijanje Božje ljubavi, sam se isključuje iz kraljevstva života.
Zagovorom Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa, molimo od Gospodina milost da nas u spokoju pripremi na odlazak s ovoga svijeta, kad nas On bude htio pozvati, u nadi da ćemo moći vječno prebivati s Njime, u društvu svetih i naših najmilijih pokojnika.
Izvor: vatican.va
Foto: ilgionare.it
Dodajte komentar