Na početku prvog dijela – uvodu o teologiji tijela, spomenula sam odakle je došla ideja baš o ovoj temi, potrebi da se piše o tijelu muškarca i žene. Ideja potiče iz nedjeljne propovijedi, koja je snažno ostavila traga u meni.  Stoga ću prenijeti  propovjed koja može bliže da nas uvede u tematiku ispravnog pogleda na ljudsku seksualnost, njenom korijenu, ili bolje reći: seksualnost koju nam je Bog darovao, svetu, najsvetiju kada  je okrunjena sakramentom braka.

Skoro svakodneno se dosta govori o seksualnosti na različite načine, najčešće možemo čuti u konotaciji dvosmislenosti, i uglavnom se razgovori završe nažalost omalovažavanjem ljudske seksualnosti, i to najčešće omalovažavanjem žene, nešto ređe muškarca. Ponekad takvi razgovori mogu djelovati šaljivo. Ali,  ako zastanemo i pogledamo iz ugla iz kojeg Bog gleda na muško i žensko, iz ugla da je najintimniji čin muža i žene zapravo Božiji dar duhovnog zbližavanja duša preko tijela, kojemu je cilj začeće novoga života, tada se može zaključiti da su nepoznavanje i površni pristup ljudskoj seksualnosti, a vjerojatno i trend većine, kao i osobna kultura pojedinca, razlog za takve razgovore. Zbog čega se takav pristup seksualnosti ne bi promijenio? Jasno je da svatko tko čita ovo može reći : „ Jeste, baš ću ja na faxu, poslu, u izlasku sa prijateljima, objašnjavati i uvjeravati ih da je to što se oni šale dvosmisleno, a i ja se smijem tim šalama ponekad, neprikladno i uvredljivo za mog Stvoritelja, za mene kao djevojku / momka“. Za sve je potrebno vrijeme. Cvijet koji zasadimo, zalijevamo, sa pažnjom pratimo njegov rast, zainteresirani smo kakve će boje biti cvjetovi, strepimo hoće li uvenuti…“. Zašto ne bi kroz kateheze Ivana Pavla II rasli svi skupa sa ciljem boljeg upoznavanja Božijeg plana za dostojanstveniju seksualnost moju, tvoju, prijateljicinu, njene prijateljice prijateljicu…

Neka slijedeći reci iz propovijedi don Ante Stojića budu uvod za nastavak „Istina i ethos ljudske ljubavi“.

Što je Bog združio?

(Post 2, 18-24; Heb 2, 9-11; Mk 10, 2-16)

Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo… Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“

Suvremeni nas svijet uvjerava u sve veću aktualnost pitanja: Što je čovjek? Biblija jednostavno kaže da je čovjek na sliku Božju stvoreno biće. On je zajedništvo muškarca i žene. Muškarac bez žene nije potpun čovjek kao ni žena bez muškarca. (nije dobro kad je Adam sam!) Tek u zajedništvu muškoensko ostvaruje se cjelovit čovjek kako u muškarcu tako i u ženi.

Muškarac i žena postaju cjeloviti ljudi istom u međusobnom zajedništvu i u ljubavi dosežu vlastito dostojanstvo. Žena je Adamov san i radosno buđenje. Uzeta iz Adama, vraćena je Adamu da ga tako učini cjelovitim čovjekom, da tako i samo postane cjelovit čovjek. Svaki drugi način ostvarivanja na zemlji je upitan. Adam je od početka vladao nad stvorenim svijetom biljaka i životinja, ali samo je u Evi mogao prepoznati i u radosnom ushitu doživjeti sebe. Žena je uzeta iz Adamova boka da bude uz njega, njemu jednaka, ni iznad ni ispod, združeno, bok uz bok, uvijek i svuda. Jedno drugom su potpora i oslonac, partnerstvo u pravom smislu riječi.

Kad su muškarac i žena u ljubavi jedno tijelo i jedna duša, poprimaju božansku moć stvaranja, sposobnost da nastave stvarati svijet koji je Bog pokrenuo i njima povjerio. Bog je iz čiste ljubavi stvorio čovjeka, muškaraca i ženu nadajući se da će oni svoje zajedništvo živjeti u njegovoj ljubavi i da će ono biti sveti znak (sakrament) te ljubavi u njima i među njima. Ta Božja zamisao obvezuje muškarca i ženu na međusobnu ljubav i zato što je ona najjača ljudska veza privlačnosti, jača i od roditeljske. Muškarac i žena će ostavljati sve i svakoga da bi se darovali jedno drugome u cijelosti i trajno. Nema zakonodavca, vlasti i autoriteta koji bi srušili uspostavljeni božanski red.

Pismo tvrdi ta je taj zakon ljubavi u njima jači je i od smrti. Oni su, dakle, stvoreni iz ljubavi, ljube se ljubavlju kojom njih same ljubi njihov Stvoritelj. Njegova ljubav preuzima odgovornost za njihove i druge ljudske živote koji će po njima doći na svijet, zapravo odgovornost za cijeli život na zemlji. U njoj su božanski i ljudski korijeni nerazrješivosti kršćanskog braka. Brak je dakle živi spomenik Božje trajne i cjelovite ljubavi prema ljudima i njihove supružničke ljubavi. Ljudi će iskusiti da su, iako smrtnici, po toj ljubavi kadri uspješno se boriti protiv smrti.

Ženidba je doista sveto i vidljivo svjedočanstvo Božje ljubavi. Sam Isus se u evanđelju poziva na tu istinu i brani je pred tvrdokornim farizejskim srcima koji su od Mojsija iznudili pravo na razvod. Ljudski egoizam je neprijatelj broj jedan bračne ljubavi. Umjesto darivanja unosi u njihova srca otimanje, umjesto čiste ljubavi – požudu, umjesto sreće – nesreću. Zavede ih seksualnom razdražljivošću, divljim nagonom, teorijom moralnog relativizma, tobožnjim pravom na slobodnu ljubav, pornografijom i vodi u rastavu.

Isus to ne dopušta već kaže, gotovo zapovijeda: „Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja!“ To je poruka i tvrdokornim srcima našega vremena. Ne smijemo dopustiti da brak postane mjesto ravnodušnosti, hladnoće, puka prilika za uživanje bez ljubavi i odgovornosti. Brak je živo biće, treba ga hraniti nježnošću, čuvati dobrotom i braniti ljubavlju. Kad ni to ne bude dovoljno, valja posegnuti za molitvom, za sakramentima, osobito sakramentom praštanja i blagovanja na euharistijskoj gozbi.

Svi trebamo podržavati osnovnu stanicu ljudskog zajedništva – obitelj, ozdravljati je kad se inficira zlom ovoga svijeta. Što je obiteljsko zajedništvo zdravije bit će zdravije potomstvo koje će na iz njega dolaziti na svijet, a tako i cijelo društvo. Vjernost je antibiotik supružnicima pred rastavom, a vjera može učiniti čudo. Vjera će im dati snage da ne pristanu na razvod. Bog će ih spriječiti da ne pogaze njegovu svetu uredbu, više od uredbe – samu Božju ljubav!

Neki je svećenik djeci objašnjavao dragocjeni dar roditeljske ljubavi. Držao je prekrasnu, dragocjenu i skupu porculansku vazu koju su mu dragi ljudi poklonili. Onda ju je odjednom bacio i razbio. Djeca su ostala bez daha, a on je mirno zaključio: „Tako čine roditelji koji se rastaju: dragocjeniji Božji dar razbiju i za cijeli život, rastuže svoju djecu“.

Izvor : donbosco.hr

Uredila: Marijana Beretić

Photo: www.infovodice.com