Zaštita osobnog identiteta

Poznato je da postoji presađivanje tkiva i organa koji su vezani za život pacijenta (srce, bubrezi, pluća) i onih vezanih za osobni identitet (koža lica), kao i teoretski slučajevi presađivanja spolnih žlijezda (jajnici i sjemenici), žlijezde vezane za održavanje hormonalne funkcije svih ostalih žlijezda (hipofiza), ali i organa neophodnog za rađanje novog života (maternica).

U tim slučajevima glavni cilj transplantacije nije više spašavanje ljudskog života, odnosno nije opravdano klinički nužan. Takva situacija predstavlja posebnu moralnu dvojbu koja bi mogla imati utjecaja na biološki i psihološki razvoj te kontinuitet ljudske osobe primatelja.

Michele Aramini navodi sljedeće rješenje na takvu etičku dvojbu: „U slučaju teške bolesti koja bi ugrozila život pacijenta, a ticala bi se spolnih žlijezda, terapija bi se trebala ograničiti na kirurško odstranjivanje oboljelog organa što bi dovelo do izlječenja, bez istodobnog nastojanja da se pod svaku cijenu rekonstruira izgubljena spolnost, odnosno da se izvrši presađivanje organa s darivatelja.“

Informirani pristanak

Vjerojatno osnovni uzrok donošenja zakona o presađivanju tkiva i organa u mnogim zemljama svijeta jest dvojba i rasprava oko pristanka na darivanje organa. Jedna struja moralista tvrdi da je potreban izričit pristanak darivatelja (ili njegovih najbližih) za darivanje organa, a druga struja moralista tvrdi da se na temelju načela solidarnosti može i mora raspolagati organima onih osoba koje su umrle, a koje se nisu izjasnile o svojoj želji tijekom života.

Kao što je rečeno u prvom dijelu ove analize o presađivanju tkiva i organa, darivatelj može biti:

  • živa osoba – kada je samo po sebi razumljivo da će darivatelj morati dati vlastiti pristanak za presađivanje nekoga njegovog tkiva ili dvostrukog organa. U tom slučaju darivatelj mora biti precizno i jasno informiran o rizicima, posljedicama i poteškoćama koje mogu nastati nakon toga kirurškog zahvata. Isto tako, te informacije mogu povećati svijest o gesti koju darivatelj čini. Potrebno je dobiti izričit i formalni (pravno važeći) pristanak darivatelja za darivanje njegovih organa.
  • Umrla osoba (kadaverično presađivanje) – Uz najveće uvažavanje umrle osobe, pravna je tendencija da se tijelo pokojnika smatra društvenim dobrom kojim se može spasiti život druge osobe čije je zdravlje ugroženo. Međutim, u tom slučaju, važno je poštovati volju potencijalnog darivatelja koju je on izrekao tijekom života, ali i želju rodbine pokojnika koja je potencijalni darivatelj i mora biti upućena u želju njihovog pokojnika.

Načelo pravednosti

„Kada su smrtnici pozvani izabrati smrt ili život za svoju nevinu braću, jedini podnošljivi kriterij bio bi jednakost vrijednosti svakoga ljudskog bića kao takvog.“

Liječnički se tim vrlo često nalazi u situaciji da mora napraviti izbor kojem pacijentu presaditi organ potencijalnog darivatelja. Radi se o jednoj od najtežih odluka u praksi jednoga liječnika. Nedostatak darivatelja organa dovodi do toga vrlo osjetljivog i nezgodnog pitanja kojim se može uzrokovati smrt onih pacijenata koji ne uspiju dobiti organ.

Vijeće Europe formiralo je posebnu komisiju za određivanje načina dodjele organa te je ona, kao najvažniji kriterij, izabrala onaj terapijski. Medicinski ili terapijski kriterij (hitnost zahvata, mogućnost uspjeha presađivanja zbog dobre imunološke kompatibilnosti, perspektive preživljavanja, dobra psihološka predispozicija) treba primijeniti bilo kao upis na listu čekanja nekog pacijenta, bilo kod dodjele organa.

Terapijski kriterij, iako najprecizniji, sam po sebi nije u potpunosti savršen. Naime, kao što smo već vidjeli, može se dogoditi da jedan organ pogoduje više primatelja. U tom slučaju nije moguće primjenjivati samo klinički kriterij nego se mora posegnuti i za nekim drugim. U nekim se slučajevima primjenjuje kriterij starosti gdje se selekcija pravi prema očekivanom trajanju ljudskog života.

Pored medicinskog, već prema slučaju, primjenjuju se i drugi kriteriji. Jedan je od njih kriterij korisnosti gdje se uzima u obzir mogućnost stjecanja ponovne radne sposobnosti i odgovornosti nakon primanja novog organa. U tom slučaju situacija pogoduje i pojedincu i cjelokupnom društvu. Na taj se kriterij oslanja zdravstveni sustav u Sjedinjenim Američkim Državama. Opasnost tog kriterija jest diskriminacija u odnosu na stupanj obrazovanja i područja rada. Naprimjer, siromašni ljudi, zbog svoga medijskog neeksponiranja, imaju mnogo manje šanse dobiti organ kriterijem korisnosti za razliku od neke eksponirane javne ličnosti.

Način ophođenja prema mrtvom ljudskom tijelu

Obveza je mrtvom tijelu dati najveće poštovanje i pijetet budući da nakon smrti ono ipak ne postaje samo neka stvar ili objektivni predmet. U mrtvom tijelu moramo poštovati vidljivu pojavu osobe koja se tim tijelom izražavala za svoga zemaljskog života.

Plastično rečeno, kada kirurzi iz tijela darivatelja uzimaju određeni organ, sam operativni zahvat mora teći po istim principima kao da će dotična osoba nakon tog procesa nastaviti živjeti (npr. rez na koži darivatelja, kroz koji se vrši intervencija uzimanja njegova organa za darivanje, mora biti najprecizniji i uredno zašiven).

Trgovina organima

Velika dvojba postoji oko stava trebaju li se organi darivati ili prodavati. Ukoliko čovjek ima potpunu autonomiju nad vlastitim tijelom, utoliko ima potpunu autonomiju prodati svoje organe (bilo parne organe poput bubrega ili dio tkiva kože tijekom vlastita života, odnosno neparne organe nakon smrti) kako bi osigurao sebi ili nasljednicima novčana sredstva. H. T. Engelhardt piše: „S obzirom na to da sloboda prodaje sebe drugome ne predstavlja kršenje načela samostalnosti, ta bi razmjena, na temelju toga načela, trebala ući u zaštićenu sferu privatnosti slobodnih osoba. Nadalje, ako se prodajemo po ispravnoj cijeni i u primjerenim uvjetima, treba pretpostaviti da je moguće ostvariti najveće moguće dobro u odnosu na štetu. No, pitanje je načela da svi slobodni pojedinci trebaju moći slobodno raspolagati sobom.“

Međutim, trgovina organima sa sobom bi nosila određene poteškoće:

  • opao bi postotak dobrovoljnih darivatelja organa
  • došlo bi do izrabljivanja siromašnih koji bi svoje organe prodavali bogatim pacijentima kojima je potreban organ
  • u moguće primatelje spadali bi samo bogati
  • organi siromašnih „prodavatelja“ slabije su kvalitete zbog loših higijenskih uvjeta i navika

Vrijednost ljudske osobe krije se u neraskidivosti spone između duše i tijela te se tako postavlja pitanje: Je li vlastito tijelo zaista na raspolaganju kako se to tvrdi ili je neraspoloživo čovjekovo vlasništvo? Treba istaknuti da je prodaja dijelova vlastita tijela nemoralna te se, stoga, trgovina organima ne može dopustiti. Preporuka iz 1978. godine ističe: „Nikakva biološka materija ne može biti ponuđena radi profita.“, dok je Europska unija u rezoluciji Parlamenta 1993. godine prihvatila načelo besplatnosti dara i anonimnosti darivatelja u odnosu na primatelja. Postoji niz definicija, odredaba i akata koje su donijele mnoge međunarodne organizacije i sve one idu u istom pravcu. One nemaju direktnu zakonsku snagu, ali obrazuju međunarodnu znanstvenu zajednicu na temelju svoga znanstvenog autoriteta.

Fetalni organi i tkiva

Pod fetusom se podrazumijeva plod ljudskoga začeća u svim njegovim stadijima razvoja (zigota, preembrij, embrij). Ta je terminologija načinjena radi znanosti i sistematičnijeg praćenja razvoja. S etičke strane, stadiji razvoja nemaju različitu težinu budući da se radi o jednoj te istoj jedinki ljudske vrste u različitim stadijima razvoja. Isto tako, mora se voditi računa o medicinsko-etičkim terminima (kao što su mrtav i živi fetus) te terminima vijabilni (sposoban je preživjeti nakon poroda uz medicinsku pomoć) i nevijabilni (nije sposoban preživjeti ni uz medicinsku pomoć) fetus. Moguće je roditi živi nevijabilni fetus koji će veoma brzo umrijeti iako je najbolja medicinska pomoć pružena.

Ukoliko se nađemo pred živim fetusom koji je vijabilan, a rođen je nakon namjernog izazivanja pobačaja, medicinsko je osoblje, s etičke strane, dužno pomoći fetusu kako bi se njegov život nastavio! Samo ako je riječ o mrtvom fetusu, dopušteno je njegova tkiva i organe upotrijebiti za liječenje i presađivanje uz poštovanje istih principa, kao i kod presađivanja s odrasle mrtve osobe.

U medicinskoj praksi mogu se koristiti fetalne stanice gušterače radi uspostave uredne regulacije ili pokretanja lučenja inzulina kod neizlječivog dijabetesa. Stanice srčanog mišića (miokarda) rabe se u liječenju srčanih arterija, dok se stanice jetre i timusa koriste u liječenju bolesti krvi i imunološkog sustava. Postoje eksperimentalne studije u liječenju Alzheimerove i Parkinsonove bolesti fetalnim moždanim tkivom.

Etička pitanja koja proizlaze iz te dvojbe možemo sagledati u znanstvenom radu Spagnolo-Sgreccia i zaključcima njegova istraživanja:

  • Svako presađivanje treba izvršiti s fetusa koji je klinički mrtav, a ne tek nevijabilan, neovisno o tome je li pogođen nekom malformacijom ili nije ili je pak obilježen neizbježnom smrću;
  • Smrt fetusa treba biti posljedica slučajnog događaja (spontani pobačaj) i izvan svake veze s namjernim prekidom trudnoće koja bi, u svakom slučaju, bila razlogom sablazni;
  • Istraživač zaposlen u ustanovi koja bi rutinsko koristila fetalni materijal dobiven od namjernih pobačaja, treba uložiti prigovor savjesti;
  • Potreban je informirani pristanak roditelja ili majke za preuzimanje tkiva ili organa. Isto tako, roditelje je potrebno obavijestiti o namjeni tog materijala. Roditelji trebaju biti slobodni ustupiti ga ili odbiti ustupanje, kao i za sve druge donacije organa.

Trenutačne spoznaje u medicinskoj znanosti spominju mogućnost skorog prestanka rada s fetalnim tkivima budući da se genetskim inženjeringom od stanica odrasle jedinke mogu izvesti stanice fetalnog tkiva, što, dakako, otvara nove etičke dvojbe.

Piše: dr. med. Nikola Knezi

Izvor: ZVONIK, katolički list; XXIV (272); lipanj (jul) 2017:8-9.

Foto: https://www.franciscanmedia.org