Prvo čitanje je uzeto iz knjige Danijelove. Na početku poglavlja iz kojeg dolazi naše prvo čitanje, opisuju se četiri zvijeri koje se dižu iz mora. One predstavljaju kraljevstva koja su osvojila i tlačila Izrael: babilonsko, medijsko, perzijsko te carstvo Aleksandra Makedonskog i njegovih sljedbenika od kojih je ponajgori bio Antioh Epifan. Kad Pradavni sjede na prijestolja, četiri zvijeri su bile uništene. Potom dolazi naš odlomak u kojem Pradavni predaje vlast Onome koji je kao Sin Čovječji. I zaista, nekoliko godina nakon što je izrečeno, proroštvo ovog viđenja se dijelom i ostvarilo. Okupatori su nestali. No, osloboditelji uskoro postaju tlačitelji vlastitoga naroda. Kad će zaista doći Sin Čovječji?

Ti li si kralj?

Isus šuti!

Osloboditi, služiti, upravljati, vladati, …što to znači?

Pilatu piše da je netko, da ima vlast; a nad kime je ima? Zašto osuđuje nevinog? Što radi u tuđoj zemlji? Kakav je vladar ako ga nitko ne želi nego je nametnut, ako će ga kasnije radi krutosti njegovi pretpostavljeni sami smijeniti? Vlada li, ili služi, ili ni jedno ni drugo? Tko je on i što je on? No, trenutno je on na vlasti, on postavlja pitanje…

Isus šuti.

Ismijavaju ga. Prizor jest jezovit, ali je ironičan: jer dok misle da su Isusa stavili u tragikomičan položaj, ne vide da postoji još jedan nivo tragikomedije. Da je ova komedija koju prave s Isusom kratkotrajna i montirana a da postoji još jedan, mnogo dublji i ozbiljniji, izvorni nivo komedije a istovremeno i tragedije: zapravo je Pilat glavno lice u tragikomediji, ali on to za sada još ne shvaća.

U perspektivi Knjige Postanka svaki je čovjek stvoren za vladara, gospodara, a Isus je upravo to došao vratiti čovjeku: istinu i njegovo dostojanstvo. To su prave koordinate stvarnosti, to je mjerilo čovještva i Kraljevstva. U toj perspektivi Pilat i vjerski vođe, koji su Isusu namještali zamke, ispadaju lažni, protagonisti jedne farse. Iako smatraju da oni nešto vode, modeliraju, ostvaruju interese zapravo su izgubljeni jer samo dezorijentirana osoba može misliti da je svejedno što je naumila i kako će to ostvarivati, da Božji svijet nema svoje temelje i svoj smisao, svoje vrijednosti. Da svaki čovjek nema pred Bogom svoju neprocjenjivu vrijednost i da nije marioneta ni za čije igrarije i kombinacije.

No, da ta farsa nije jeftina kazališna predstava, nedužni igrokaz nego da je prava pravcata tragedija, ozbiljna i krvava – to svjedoči Isus, jedini pravi i istiniti Kralj. To što je on osramoćen, izrugan a za koji sat i ubijen, upravo tu se vidi ispraznost, ludost kraljevstava ovog svijeta koji ne prepoznaje jedinog istinitog Kralja. On šuti, daje prostora da se pokaže sva ljudska glupost i opakost: ta glupost nije dječja nego opaka, iznutra otrovna – iza njezinog stravičnog lica ne krije se dječje nesnalaženje nego opako lice đavla – Oca laži. Iza te igre stoji on i u nju uvlači nesvjesne, pa i – po prirodi dobroćudnima – udijeli po koju ulogu…

Ova scena daje jezivu natuknicu zlokobnoga: rugalice idu putem propasti smijući se, a toga nisu svjesni! O Bože, u što su se uvalili!

Ova scena bi mogla imati svoju drugu stranu. Mogla bi imati da Isus šuti samo iz proceduralnih razloga – neka se prvo pokaže da su zlobni pa ćemo onda na kraju vidjeti tko će koga, onda ćemo vidjeti što je tko zaslužio! Nemali broj ljudi pa i kršćana tako mjeri. Kao što je Isusova šutnja kritika rugalicama, tako je isto i “pravednima” ovakvog tipa. Isus ne šuti zato da se oni dokažu krivim pa da ih onda kazni.

On šuti da i izrugivači i „pravednici“ iskažu svoje stavove, da čuju sami sebe. A onda da pogled svrate opet na njega koji još šuti. Gledat će onoga koga su proboli, kaže prorok Zaharija. A on i dalje šuti. Hoće li ipak nešto reći? Neće, jer kruh ne govori.

Kruh je tu da se reže, da se drobi i da se njime hrani. Isus je sada Kruh. Da bi oni živjeli, on je Kruh.

I kada sve prođe, neka znaju da su u rukama imali ne nekog dobrog, ne niti nekog dobrog kao kruh, nego sami Kruh Života. Neka Gledaju i neka shvate i neka konačno vide koga su proboli, tko je Kralj, tko je Kruh i što je Život.

Evo Kralja! Evo Kralja koji je Kruh i svojim izrugivačima! Možda se uši postmodernog čovjeka bune na ovo. To onda znači da ima u njima nešto od one “pravednosti”, da ni oni ne razumiju do kraja što to znači da je Isus Kralj svega stvorenog, da je sve NJEGOVO! Na poseban način njegovo. Kada Isus kaže za sebe da je Kruh Života, to ne znači da je dobar kao kruh, nego da je kruh dobar, da hrani zato što što je samo slika, prispodoba dobrote Božje jer pravi Kruh je samo Isus. Tek na oltaru, u pretvorbi kruh se vraća svom izvoru i od znaka postaje stvarnost – Isusovo Tijelo!

Stari molitvenici poučavajući vjeru lijepo su kazali: Bog je i STVORITELJ i UZDRŽAVATELJ. Kao Stvoritelj on je Kralj svega stvorenja a Uzdržavatelj je zato što je Kruh.

Danas jest Njegova svetkovina, ali je za nas. Još jednom pred oči staviti one kojigledat će, gledati i neće vidjeti… Vidjeti njihovo gledanje i pogledati svoje.

Kako bismo zaista vidjeli onog koga su proboli, koga i danas probadaju… Kako bismo što prije, pročišćena oka, mogli ugledati i ushićeni uskliknuti: Evo Kralja, evo Kraljevstva! Evo Kruha Života!

Preuzeto: www.sveto-pismo.net

Piše: doc. dr. sc. Ivica Čatić

Photo: wikipedia