U jeruzalemskom Hramu, nakon što je napao doktrinu pismoznanaca – službenih teologa odnosno nepogrešivog učiteljstva židovske religiozne institucije – Isus sada napada njihovo ponašanje. O tome nam piše Marko u današnjem ulomku. „A on im u pouci svojoj govoraše“ – Isus poučava mnoštvo – ovo je vrlo vrijedna smjernica jer je Isusov nauk garant valjanosti za zajednicu vjernika. Ono što sada slijedi nije samo neka puka polemika protiv židovskog svijeta razmišljanja od kojega se zajednica već bila odvojila nego jedno upozorenje – nažalost neprihvaćeno – da se i u kršćanskoj zajednici ne bi rodili pokvareni stavovi koje Isus osuđuje. „govoraše im: Čuvajte se“ – čuvati se znači biti oprezan. Čudno je, Isus nikada nije pozivao da se treba čuvati grešnika, nevjernika, nego uvijek religioznih ljudi. Upravo su religiozne osobe opasne za vjeru naroda. Prema Isusu, od koga se to trebaju čuvati? „Čuvajte se pismoznanaca“. Njihova riječ imala je jednaku vrijednost kao i Božja riječ. Drugim riječima, Isus kaže: „Budite oprezni s njima, čuvajte ih se!“ Isus, zatim, daje upute po kojima ih se može prepoznati a te upute vrijede za zajednicu vjernika svih vremena. „Rado idu u dugim haljinama“. Te su osobe ništa, nemaju ništa valjanoga u sebi, iznutra. Zato i prekrivaju tu svoju ništavost „dugim haljinama“. I nadodaje: „vole pozdrave na trgovima“ što znači uživaju u tome da ih ljudi prepoznaju zbog njihova religioznog staleža. „vole prva sjedala u sinagogama“ – prvo sjedalo u sinagogi bilo je najudaljenije od naroda a napose na najvišem mjestu. Ta sjedala su bila uzdignuta kako bi se lakše promatrao narod i kontrolirao s njihovom naukom. Kada bi trebali biti uz narod, s narodom, oni se distanciraju, daleko su i visoko; a kada treba jesti, „vole pročelja na gozbama“. To znači da su uz bok gospodara kuće te bivaju prvi posluženi s najboljim jelima. I evo Isusove optužbe: „proždiru kuće udovičke“ ili doslovno „ogoljuju ih“. Udovice su bile sve one osobe koje nemaju muškarca da ih zaštiti, osobe u potrebi. Umjesto da takvima – najpotrebnijima navijeste život, oni ih ogoljuju, donose im smrt. I to „još pod izlikom dugih molitava“. Oprez s takvim ljudima! Jer, iako se čini da su po svojim liturgijskim znakovima i religioznim službama jako blizu Gospodinu – Bogu života – oni su u stvari nositelji smrti. Jedini put kada Isus osuđuje ljude odnosi se upravo na religiozne vlasti. Isus nastavlja: „Stići će ih to oštrija osuda!“ Kakva osuda? Isus će im oduzeti vinograd kojega im je Bog povjerio, odnosno oduzet će im narod zbog njihove zavisti i prokletstva. Zatim nam Marko predstavlja Isusa koji objašnjava sve ovo do sada rečeno. „Potom sjede nasuprot riznici“ – u hramsku su se riznicu donosili darovi a ta je riznica postala njihov pravi bog kojega su pismoznanci obožavali – „te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo.“ Bogataši podržavaju jednu religioznu instituciju koja ne optužuje bogatstvo i nepravedno gomilanje; štoviše, ona ih još i podržava. „Dođe i neka siromašna udovica“ – kako bismo bolje razumjeli ovo što slijedi, potrebno je znati da je trebalo, prema knjizi Ponovljenog zakona 14,28-29, od darovanog u hramsku riznicu uzdržavati sirote i udovice, to jest osobe u potrebi. A ovdje se događa sasvim suprotno. Upravo su pismoznanci ti koji su zbog svoje gramzivosti učinili da najpotrebniji – sirote i udovice – uzdržavaju Hram, to mjesto koje je postalo mjesto „skidanja do kože“ najjadnijih i najpotrebnijih. I to sve u ime Boga! „i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant.“ – skoro nikakva novčana vrijednost. „Tada dozove svoje učenike“ – čudno, Isus stalno mora dozivati svoje učenike. Doziva ih jer su daleko od njega, prate ga ali ga ne slijede. Ne radi se o fizičkoj udaljenosti nego o duhovnoj. „i reče im: »Doista“ – na početku ulomka evanđelista je rekao da Isus poučava – sada Isusu stavlja u usta riječ „doista“ što znači da Isusov nauk, njegova pouka vrijedi za kršćansku zajednicu uvijek i svugdje. Isus ne hvali sirotu udovicu, nego plače nad tom žrtvom religiozne institucije, nad pohlepom i gramzivošću religiozne vlasti koja iskorištava narod zbog vlastitih interesa. A religiozna je institucija, pak, lukava – sve što čini, čini kao na slavu Božju dok u stvari radi za svoj stomak. „Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.“ – odnosno, dala je cijeli svoj život. Žena, udovica, slika je izrabljenog naroda i to izrabljenog u ime Boga. Prema tome, ne radi se o Isusovoj pohvali nego žalosnom kriku. Nažalost, liturgija nam ne donosi reakciju učenikâ. Naime, jedan od učenika svraća Isusovu pozornost govoreći o veličanstvenom Hramu: „Učitelju, gledaj! Kakva li kamenja, kakvih li zdanja!“ A Isusova reakcija na tu izjavu: „Vidiš li ta veličanstvena zdanja? Ne, neće se ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“ Ili drugim riječima: „Institucija koja izrabljuje i iskorištava sirote i najpotrebnije zbog vlastita interesa odnosno institucija koja, umjesto da naviješta život, ona ga oduzima – takva institucija nema pravo opstanka; propast će!”

Preuzeto: http://www.studibiblici.it/

Photo: www.wlb-stuttgart.de