Propovjedi Život vječni između Boga i siromaha ( 28. nedjelja kroz godinu – B )
Propovjedi

Život vječni između Boga i siromaha ( 28. nedjelja kroz godinu – B )

Događaj koji nam zapisa sv. Marko u današnjem Evanđelju vrlo je izazovan, ne samo nekada, već i nama danas. Naime, pitanje koje postavlja ovaj mladići Isusu, pitanje je koje u biti muči svakoga čovjeka. Nema nikoga tko se ne bi zanimao za život vječni i za način kako doći do njega, bez obzira što nije u svakom trenutku jednako prisutna takva želja ili što pak ne mislimo svi da se do života vječnoga dolazi na istovjetan način. U konačnici, ne znaju svi jednako dobro kako se dolazi do života vječnoga. Zato i ne čudi da je ovaj mladić pitao Isusa, jer je ipak bilo za pretpostaviti da je Isus kao učitelj bolje znao što je život vječni i kako se dođe do života vječnoga.

I doista, pokazalo se da je on sasvim jasno znao što je život vječni, te da je taj isti život ovisi ne samo o mogućoj spoznaji i teoriji koju možemo imati o Bogu, već s druge strane ovisi i o praksi, to jest našem djelovanju u korist čovjeka. Stoga i Isus ističe ovom čovjeku koji mu dolazi i pita ga o tome što mora činiti da bi baštinio život vječni, najprije mu ističe da treba vršiti zapovijedi Božje, dakle biti spreman na odnos prema Bogu i poslušnost prema svemu što od njega dolazi. Jer se ne može ući u život vječni bez temeljne vjernosti Bogu i spoznaje njegove volje. U tom duhu valja prihvatiti i same zapovijedi, jer život zapovijedi nije samo izvanjska askeza, već je to stav života najprije pred Bogom, a onda potom i pred ljudima. Biti vjeran zapovijedima, znači živjeti do kraja odgovorno pred živim Bogom, to jest u zajedništvu s njime, a ne se opredijeliti za neku vrstu mehaničkog izvršavanja.

Isto tako onaj tko odgovorno pred Bogom vrši zapovijedi, u njemu raste spoznaja odgovornosti i za čovjeka kao svoga brata i bližnjega. Tko istinski vrši zapovijedi, onda ih ne vrši radi izvršavanja, već kroz njih stječe snažnije iskustvo Boga, što ga onda vodi na pravi put odricanja u ime Boga s kojim je stvorio istinski odnos zajedništva. Zato Isus onda i govori tom mladiću da, nakon što je vršio zapovijedi, da mu nedostaje još jedno, a to je da proda sve i da podijeli siromasima, nakon čega može doći i slijediti ga. No ovakav korijenit potez može napraviti samo onaj kome duhovni život nije samo tehnika odricanja, već je utemeljen na samome Bogu i njegovu životu. To je jasno iz činjenice da ih je Isus najprije poučavao o Božjoj dobroti, to jest poticao je ljude da Boga spoznaju kao dobroga, da bi potom mogli napredovati u iskustvu vršenja zapovijedi, te naposljetku odrasti do mjere da mogu ići za Isusom. Jedino polazeći od zajedništva s Bogom koji je izvor zapovijedi, može se doći do mjere nasljedovanja Krista i njegova posvemašnjeg sebedarja.

I kao što je Isus istaknuo dotičnome čovjeku koji se zanimao za život vječni, koliko je bitno istinski vjerovati u Boga, te potom živjeti vršeći njegovu svetu volju, ali ne samo za sebe, već i živeći za druge, isto vrijedi i za nas danas. A koliko živimo za druge, očitujemo svojom skrbi za siromahe, to jest odvajanjem svojih dobara u njihovu korist. I mi se tako u našoj svakodnevnici nalazimo između Boga i siromaha, to jest svoju vjernost Bogu potvrđujemo živeći za druge. Ako istinski vjerujemo u Boga, onda doista i svjedočimo da nam je stalo do vlastitog spasenja, do kojega potom dolazimo vršeći njegovu volju i zapovijedi, ali i živeći za sve koji su potrebni naše skrbi. Isus i nama danas ukazuje što nam je činiti, to jest potiče i nas kao i čovjeka iz Evanđelja da, ako doista želimo ići u život vječni, idemo putem vjere, zapovijedi i milosrđa.

Doista, život vječni se nalazi između Boga i siromaha, to jest između duhovne spoznaje Boga i pretakanja u praksu i djela prema ljudima vlastite vjere u Boga. Isus očekuje od svakoga od nas da pođemo upravo tim putem, koji je potom put nasljedovanja. A za to nam nije dostatna samo ljudska snaga i odlučnost, već Božja milost i njegov dar. Jer teško se odreći navezanosti na zemaljska dobra u korist siromaha, ako nas iznutra ne potiče i ne snaži nadahnuće Božje. Zato je, počevši od vršenja zapovijedi, neophodno pravo zajedništvo s njime koje nam omogućuje napredak i jačanje u duhovnoj snazi koja nas otvara pravim potrebama braće ljudi, čime nam se otvaraju i vrata života vječnoga. Ukoliko ne bismo išli tim putem, pokazali bismo da ne živimo ispravan odnos s Bogom, te jest da nismo vjerodostojni u vršenju njegovih zapovijedi. Zato dopustimo Kristu da nas vodi snagom svoje riječi, ali i svoga primjera, kako bismo najozbiljnije shvatili koliko treba nastojati da steknemo baštinu života vječnoga.

Piše: Dr. Ivan Bodrožić (Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com)

Izvor:  patrologija.com